Da nije bilo moje majke, nikad ne bih znala tko je Branko. Danas većina djece nije nikada čitala Branka. Poslije onih devedesetih, Branko je zaboravljen, stavljen sa strane, ponekad proglašavan neprijateljem, a u zadnje vrijeme nazivan je i gorim imenima. Za lektiru u osnovnoj školi mi nismo čitali Branka. Program nam je bio prepun velikih i gorljivih imena mitelevropske kulture. Sramota je bilo priznati da smo mi seljačka, radnička zemlja, i sramota je bilo priznati da je Branko naš, dječji, velik i mirisan kao ona bašta o kojoj piše. Usprkos njihovim naporima da me učine bezdušnom, Branko me učio.
Uvjerena sam da dobri ljudi vole Branka.
Branko je tokom godina u mom umu izrastao u mog oca, stasit i lijep, lijepo je govorio i mnogo se šalio. Branko me naučio kako da budem ponosna na svoju naivnost i nježnost, naučio me da crvene ličke kape ne idu na kišu, da su boje oko nas promjenjive, da je svijet nesiguran, da je majčina ruka teška ali mila, a djed kojeg nikada nisam imala, on je mudar i uvijek zna kakvi oblaci donose kišu.
Sakrilo se selo pod Grmečom, a u njemu Brankova kuća, sa tavanom punim kojekakvih drangulija i tajnovitih stvari, i baštom sljezove boje.
Opraštam ja njima svima što ne vole moga tatu, moga Branka, moga djeda. Opraštam im jer ne znaju koliko je vrijedan i dobar, mio i topao njegov glas.