Narod voli da zna gdje se tačno šta nalazi, ko šta tačno misli i radi i kako će stvari da se odvijaju. Pa makar bila i laž. Ono što stvara prepreku ovakom učmalom formatu očekivanja i življenja jeste život sam po sebi. Život je puno komplikovaniji od par kilometara tankog asfalta na nekom predizbornom makadamu. Komplikovaniji je i od isfucanih sindikalnih ili studenskih transparenata na ulici. Život je apsolutno nepredvidljiv i to nas sve dovodi do ludila. Mi smo nepredvidljivi. Mnogo toga je nesigurno. Puno neuhvatljivih stvari nekontrolisano zavise jedna od druge. Ali, to nije razlog za apatiju u kojoj postoji tendencija da se raspukli brod prepusti oluji. Treba podići jedra, povući konopce. Spasiti se. To bi valjda mi, putnici broda, trebali raditi? Mi smo ti aktivisti. Nema nikog drugog.
Kad pogledamo taj naš brod sa svemirske pozicije, vidjećemo nekolicinu likova kako viču sa vrha jarbola dok plebsicit kulira na palubi. Narod nije zainteresovan za dojave, sve dok ima ruma i dvopeka. Dojave, doduše, znaju biti nepotpune. Dvosmislene i nejasne. Narod se vrlo rijetko uznemiri. Oni koji to učine, odvlače se tiho u potpalublje i sve sa slabije čuju. Rijetko se ko baca sa broda u more. To se baš izbjegava jer je posada shvatila da su putnici ipak malo odmakli od devedesetih godina i kapetan se boji da bi takva očigledna intervencija mogla dovesti do nepoželjne lančane reakcije. De ti fino-lijepo u potpalublje, korak po korak, neprimjetno, pa viči sa dna koliko ti duša ište.
Danas se aktivista/inja najčešće nalazi u nizu riječi nečije biografije na nekoj društvenoj internet mreži. Ta riječ, zarobljena drugim djelatnostima određene individue, uglavnom je pravno pohovana nekom nevladinom organizacijom. Biti aktivista a ne biti prisutan u nevladinom sektoru je gotovo nezamislivo. To je dovelo do situacije u kojoj jedna organska uloga pojedinca kao što je aktivizam, biva pojedena institucijom. Kao što je, na primjer, vjera pojedena crkvom ili radnička borba koja se gubi u halapljivom želudcu sindikalnih organizacija. Vjerovatno je mnogo razloga za ovaj povampireni odnos između nevladinog sektora i aktivizma. Jedan od njih bi mogao biti i određena doza otvorenosti, finansijski sumnjivog a sad već značajno osiromašenog, nevladinog sektora koji je imao puno više razumijevanja od same države za neorganizovani aktivizam i koji je budžetom privukao brojne aktiviste/kinje. I onda je u mnogo slučajeva, novac sažvakao aktivistički duh. Tu nije moglo ni biti drugog ishoda. Osim žvakanja aktivizma, nevladin sektor je pojeo i potencijal političke ljevice. Dokaz za to je nepostojanje makar jedne realne lijeve političke opcije koja se do sada morala prirodno izroditi kao rezultat NVO rada. Nakon toliko godina rada i toliko miliona evra.
S druge strane, ništa nije bolja situacija ni sa političkom desnicom – nju jede sama vlast koja se javno predstavlja kao neki vid socijaldemokratije. Nemamo više ni ultradesničara, skinheda, nacista. I oni su, formalno posmatrano, neka vrsta diskutabilnog aktivizma sa negativnim predznakom. Tako da na našoj političkoj vagi, vlada prava konfuzija jer nismo sigurni šta tačno važemo. Nesporazum počinje odmah pri vaganju mase a znamo kako seljaci vole da je vaga baždirana i da se svi odmah dogovore oko jareta. Pošto niko nije siguran da li se važe jagnje ili jare, odnosno nije jasan biološki oblik – većina se ućuti, nekoliko njih negoduje, vaga stoji obješena od žicu…Čeka se.
Poenta ovog mog insertnog promišljanja nije da unesem još više pometnje u ionako zbunjujuću situaciju. Pošto se atmosfera ne može razaznati na visinama, spustićemo se na zemlju i pokušati donekle shvatiti šta tačno dolazi do tla.
Jedno takvo dno je kafa. Aktivisti uglavnom ne vole kafe. Smatraju da je to uzaludno trošenje vremena „mladih koji bi trebali biti na ulici“. Ali, ja volim kafe. A bio sam i na ulici. S druge strane, drugarica koja sa mnom sada pije kafu, ne voli ulicu. Ne voli transparente. Ne voli da se javno izlaže. Ona je tip koji plodonosi u većoj dozi intimnosti i privatnosti. U isto vrijeme, ona je za mene buntovnica. Njene misli su daleko od uobičajenih. I to naravno, na nivou misli i kafe, nema baš nekog odjeka. Ili ima?
Jednom mi je rekla da ne slušam dovoljno. Kako to misliš – prekinuo sam je odmah (vidiš, odmah. Hm.)? Pa, stalno pričaš, rekla je.
I to je pokrenulo žustru raspravu. Tiha je drugarica. Ali je čvrsta, ne da se. Ta rasprava je pokrenula jednu ličnu promjenu kod mene koja traje i danas, barem se nadam. Došao sam do zaključka da je slušanje samo po sebi jedan vid aktivizma. Aktivisti su zaboravili slušati. Progonjeni kapitalom, često emituju energiju koja neodoljivo liči na one protiv kojih se aktivizam i bori. U aktivizmu se primjećuje izvjesna doza agresije, besmislenog ubjeđivanja, elitizma i udaljavanja od realnosti.
Da ne bih naveo na put relativizacije samog aktivizma, njegovo ekstrovertno ukazivanje doživljavam kao važno ali ne i uvijek presudno. Šta znači danas izaći na ulicu? Kakav to rizik donosi? Eto, izašli smo par puta u malim brojevima na banjalučkim ulicama povodom raznih problema i ništa se nije desilo. Protesti nisu bili zabranjeni, policija nas prati, ostali građani/ke nezainteresovano prolaze…raziđemo se kod Boske. Hajde zdravo. Gotovo.
Ali, opet – treba izaći i na ulicu. Otkud znaš da se nešto ipak nije promijenilo u samoj atmosferi? Treba stati iza nečega. Nećemo zauvijek visiti iza blogova i kafa. Ta poruka sa ulice – ja sam taj i ako sam ja tu, možeš i ti biti sa mnom, jeste neprocjenljiva.
Želim samo misliti da za sve ima mjesta. I za one koji su grlati za ulicu ali i za one koji se komfornije osjećaju u sjenci. Ne treba biti krivice u procesu aktivizma.
Zato mislim da je sve bitno. Svaka aktivnost koja donosi promjenu na bolje – jeste bitna. Sve je aktivizam. Usporiti vožnju da pješaka ne poliješ vodom. Baciti paradajz na instituciju. Plesti priglavak u noćnom klubu. Blokirati ulicu. Glasati. Odbiti da glasaš. Reći mu da ga voliš. Prijaviti komšiju za porodično nasilje. Saslušati je. Usprotiviti joj se. Potpisati peticiju. Nositi transparent. Posaditi drvo. Ili jedan cvijet. Odbiti da učestvuješ u protestima. Predomisliti se. Ne odustati. Pustiti.
Nema malih koraka. Sve je važno. Mnogo borbi se lakše dobija u parlamentu nego u sopstvenoj kući.
Moguće je da je pasivnost, kojom se trenutno pokrivamo, nasušna. Nekad jednostavno ostaviš da se dešava. Pustiš. Ali, ova nervoza koja godinama lebdi u zraku i stalno nam skida pokrivač sa nogu, postaje jako iritantna. Sve manje ima prostora da se skupljamo ozeble noge. Mora se ustati i naložiti vatra.
Mi smo definitivno prisiljeni da počnemo slušati te glasove sa jarbola i počnemo razaznavati čiji durbin nam govori istinu i koliko god taj oblik istine bio zapanjujući – treba nam taj pogled. Stvari se rješavaju. Nema panike. Uostalom – otpaničite! Sačekaćemo još malo.
Aktivizam nije nekakva projektno-budžetska forma. Aktivizam je prirodni dio našeg organizma i društvenog imuniteta. Aktivizam je ogroman potencijal. Ali, kao i svi vezivni procesi, neće biti generisan ako nema provokacije.
Pošto provokacija uporno izostaje, možda je vrijeme za samoprovokaciju.
Da ne gnjavim – sve što misliš da je važno bez obzira koliko ti se činilo sitnim – počni sa tim.
(Za konkurs)