Po zanimanju sam jezičar. Nisam bila istaknut student, samo mi bilo važno da diplomiram. Otad jezik proučavam kroz prevodilački posao, bez ambicije da ganjam postdiplomske. Imam prijatelja koji su išli dalje. Prijateljica, da budem preciznija. Jedna je doktorica nauka, druga radi na tome, i sa obje sam, pojedinačno i sa velikim vremenskim razmakom, razgovarala na temu rodne osjetljivosti jezika.
Meni je to pitanje bilo tehnički važno zbog prevoda, onako lično sam imala neki stav, ali se nisam pretjerano zamarala time. Uglavnom ne koristim rodno osjetljivi jezik, i većina dokumentacije, od zakona do ugovora, ne pravi razliku u tom smislu. Međutim, sa druge se strane izdiže inicijativa da se razlike počnu uvoditi, jer za to postoje razlozi mimo formalnih.
Da li zbog toga što mi je mrsko da dodajem ono “-ica” ili razbijam glavu kako bi glasila ženska ili muška verzija neke riječi, ili zbog moje sklonosti tradiciji i konzervativnosti, zastupala sam poziciju da je to bespotrebno trošenje resursa spram mnogo važnijih problema u društvu.
Kada mi je Alma, jedna od moje dvije jezičke naučnice, rekla da na pitanje “Ko ti je omiljeni pisac” ljudi skoro isključivo navode muške pisce, dok na pitanje “ko ti je omiljeni pisac/spisateljica?” ljudi jednako razmišljaju i o muškim i ženskim piscima, prvi put sam otvorila oči za mogućnost da sve to nije samo pitanje forme.
Ako određeni odabir riječi uslovljava, tj. sužava nečiji obim razmišljanja, to je vrlo ozbiljna, opasna stvar. U ovom slučaju, oslanjanje na univerzalnost muškog oblika “pisac”, kad podrazumijevamo i ženske pisce, ispada suštinska greška, nevidljivi filter u samoj postavci zadatka, jer očigledno ljudi počnu da razmišljaju o “piscu” i po automatizmu gramatički rod dožive kao biološki.
Ako zamislimo fotografiju u novinama, grupu medicinskog osoblja, desetak žena i tri muškarca, a ispod nje piše – 13 babica Klinike XY, da li ćemo pomisliti da su žene na slici babice, a muškarci doktori, ili ćemo pomisliti da su sve to babice, tj. babice i muške babice, i da doktora nema na slici. Ako prebrojimo, vidimo 13 osoba, i piše trinaest babica, da li ćemo pomisiti da na slici fale tri babice, a umjesto njih stoje tri doktora, ili ćemo pomisliti da su to sve babice od čega su tri muškarca, i ako pomislimo da su tu neki ipak doktori, da li ćemo ikad pomisliti da su na slici tri doktorice žene, a ostatak muškaraca i žena babice.
Ta percepcija, to očekivanje da vodoinstalater nije žena, ili da manikirka nije muškarac, to iznenađenje i skepsa i nepovjerenje kad vidimo pol koji nismo očekivali – to se može programirati jezikom, i to je suština.
U stvarnosti van jezika je rodna ravnopravnost daleko odmakla. Jezik treba da prati promjene, jer ima i žena taksista, i pic majstora, pa moja druga prijateljica Seka, koja je doktorica lingvistike, kaže “da li bi žene pristale da ih se naziva pic-majstorice?”. Znači skeptična je, hvata se za jedan populistički argument, a ja sam do juče bila nekakav protivnik svega toga, ne trebaš me napaljivati na sve nakaradne primjere. Nemoj, zaćemo u hrvatski, i dalje u svu već poznatu priču na temu jezika i trendova. Zato odmah spomenem taj primjer sa omiljenim piscem.
Daleko od toga da u uputstvu za upotrebu kućanskog aparata treba da stoji “korisnik/korisnica”, ali treba osvijestiti sve mogućnosti za korištenje jezika tako da bolje odražava stvarnost i nikog ne zakida. Sit gladnom ne vjeruje. Nezakinut zakinutom ne vjeruje. “Šta pederi ima da paradiraju?” govore oni koji misle da su pederi samo nakaradna manjina, a kada bi se ispostavilo da gradom prolazi armija ljudi, a ne šačica bolesnika, to bi zahtjevalo značajne promjene uvjerenja o svijetu oko sebe. To niko ne voli. Lakše je ignorisati, praviti se da ne postoji, da je beznačajno, i da svi treba da živimo normalno kao i dosad.
To je još jedan fenomen. Kako čovjek može biti konstantno nezadovoljan društvom u kojem živi, a istovremeno ga brani kao dobar i normalan kad zaprijeti promjena. Dovoljno nam je teško, još nam samo fale pederi po ulicama i da pišem -ica za svaku bogovetnu riječ. Mi promjene tog tipa generalno ne doživljavamo kao dobre i korisne.
Koliko je jezik bitan u programiranju svijesti može se vidjeti i u primjeru retorike nevladinih organizacija na ovim prostorima. Koliko treba pričati o pomirenju, a koliko raditi na njemu?
Primjera radi, kad se dijete udari, svi skreću temu sa povrede, da dijete razmišlja o nečem drugom, i zaboravi da se uopšte udarilo. Poslije svađe ljudi jedno vrijeme ćute i osjećaju napetost, pa počnu polako o nečem nebitnom tipa vrijeme, dodaj mi kašiku, i koliko je sati, i tako se postepeno vrate u normalnu komunikaciju. Ko ne želi da se pomiri, taj stalno forsira te zašto, te kako, ponavlja riječi tipa “krivac”, “žrtva”, “incident”, insistirajući na rješavanju svih detalja prije nego se nastavi dalje. Nema pomirenja dok se ne utvrdi ko, šta, kako, gdje, zašto, dokle, ajmo svi jedni drugima izvini, e sad možete da živite dalje. Da su se posvađala dva klinca u dvorištu, moglo bi tako, međutim ratna prošlost, uopšte prošlost regiona, je nesavladiva, nesaglediva. Da li pomirenje može doći usljed djelovanja neke nevladine organizacije, ili djelovanja stotinu organizacija, i kakav smo mi to narod, jesmo li uopšte kadri da se pomirimo, ako nam je potrebna armija organizacija da nam objasni da je ružno ubijati.
Da li su možda organizacije radile na pomirenju organizujući predavanja, tribine i projekte, uz istovremeno rađenje na daljem nepomirenju, kroz konstantno predstavljanje riječima koje podsjećaju na razdor.
Da li se isto uzimaju pare za projekat “Akcija pošumljavanja – Green Balkan” i istu stvar pod nazivom “Zajedno za bolje sutra – Zagreb, Beograd i Priština pošumljavaju Balkan”?
Tek kad spomenemo kontroverzne pojmove, protivničke strane u novoj epizodi pokušaja pomirenja, imamo pažnju, a sa pažnjom dolazi i publicitet, a sa publicitetom mogućnost dopiranja, pa bilo to i jezičko programiranje, do veće skupine ljudi. Kada se pogleda vrsta aktivnosti nevladinih organizacija, način na koji rade na tome što rade, može se vidjeti iza koje retorike stoje koji donatori. I generalno posmatrajući, da smo u društvu bez NVO aktivizma, da smo svedeni na organsko pomirenje u vidu suživota u praksi, pederska priča bi dolazila iz usta pedera koji živi prekoputa, svaki komšija srbin bi se dokazivao komšiji hrvatu kao dobar i obrnuto, potreba za pomirenjem i saradnjom bi dolazila iz samog čovjeka, iz prirodne želje da živi u naprednom, sigurnom okruženju. Tako rade poslovni ljudi. Sve dok regionalna trgovina donosi novac, oni uživaju sigurno i stabilno finansijsko okruženje, i jednako uživaju u Beogradu, Zagrebu ili Boki Kotorskoj. Prateći trag novca, lako je vidjeti koje sve društvene strukture imaju korist od situacije upravo ovakva kakva jeste, ko je svugdje dobrodošao. Dok oni rade svoje, sitni narod na terenu, da ne kažem sitna stoka, živi u torovima nekakvih podjela, pomirenja, neoprostivih zala suprotne strane, i tome slično.
Zato nije važno samo kako nazivati stvari, već i kako su nazvane. Ako nešto radiš slučajno, ne znači da to svako radi slučajno. Ne smijemo gutati svaku riječ automatski, i davati joj neko svoje značenje, već treba osluškivati kuda ovo društvo ide upravo prateći kojim se jezikom služi. Šta je propaganda, a šta je stvarno stanje stvari. Na spomen parade ponosa ne treba padati u vatru, već se zapitati “onaj mali prekoputa nikad nije imao djevojku, da nije on možda…”. Da nas jezik ne programira, već da nas potiče da sagledavamo svijet oko sebe, jer je skoro sasvim izvjesno da je jezik u medijima tu da nas navede da mislimo kako neko drugi želi, ne neko, već onaj do kojeg dovede trag novca.
…šta htjedoh reći
Jezik nikad nije naivna stvar. Dobro pokazuje gdje smo bolesni, a sa druge strane, lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.