Svake druge srijede nas dvoje ustajemo u određeno vrijeme, imamo ustaljen ritual i u 09:00 časova krećemo put Univerzitetskog kliničkog centra u Banjaluci. Kada stignemo i predamo uputnicu i nalaze, sjednemo u čekaonicu iznad koje bih stavila natpis „Naoružajte se strpljenjem“, prema savjetu koji svaki put kada dođemo dobijemo od medicinske sestre. Čekamo da suprug bude prozvan, obavi pregled u prijemnoj ambulanti i onda se penjemo na onkološki odjel da bi primio hemioterapiju. Kada se sve to završi, vraćamo se kući i nastavljamo sa svim onim ritualima koje nam je životna režija servirala nekoliko mjeseci unazad i koji su postali naša svakodnevica. Na te srijede smo već nekako navikli, naša borba ide nekim svojim tokom, ustaljeno, ka poboljšanju, u borbi protiv zle napasti. Kažem vam, i ta srijeda je bila kao i svaka druga kada na red dođe terapija, za nas je to već obaveza i navika sa kojom se nosimo na najbolji mogući način. I mislila sam tako do predveče, kada sam uvidjela da je ova srijeda ipak bila malo drugačija. Jer predveče sam pročitala vijest da su baš ove, naše onkološke srijede, kćerka i snaha dragog nam predsjednika otvorile ekskluzivni restoran u centru Banjaluke. A ono što mi je POSEBNO zapalo za oko je da će u ponudi biti i „POSEBNA vrsta sušija“. Ali, kada se vijest malo slegla u mojim mislima, uvidjela sam da to i nije toliko neočekivano i neobično. Jer, mi živimo toliko dobro da nam je jedino to nedostajalo. I sretni smo što imamo predsjednika koji je još jednom pokazao koliko misli na naše potrebe, koliko misli na svoj obični puk. A na koga drugog može i misliti kada imamo u vidu da se pomenuti restoran zove, ni manje ni više, nego „Agape“ – najkraćom definicijom: simbol univerzalne ljubavi. Ako, pak, želimo malo više da saznamo šta se krije iza ovog uzvišenog imena, možemo posegnuti za tekstovima u raznim leksikonima. I vidjeti da je riječ o starom običaju u ranom hrišćanstvu, kada su za trpezom sjedili svi – bogati i siromašni, odrasli i djeca, gospodari i robovi; jednom rječju, agape je trpeza na kojoj je svako dobrodošao. Kažem vam da je na nas mislio i ovaj put. Na kraju godine bez grijanja, smanjenih plata i sve više bolesnih, među kojima je i veliki broj djece, još jedne godine kada se mjesecima čekalo na specijalističke preglede, kada je kapaciteta za onkološke pacijente odveć nedovoljno, još jedne godine u kojoj su medicinski stručnjaci sa hirurgije činili čuda u neuslovima (ali barem znaju da će još samo dvije godine čekati da uđu u novu zgradu), godine u kojoj hrana koju ostavite na kontejneru neće kao dosad „nestati“ za 15 nego 5 minuta, dobili smo još jedan razlog više da veličamo predsjednika i njegov domaćinski odnos prema svojim vjernim građanima. Dobili smo još jednu potvrdu o „najplemenitijoj vrsti ljubavi“. Jer, agape ja i to. I međusobna ljubav i bratstvo prema svim ljudima. I sve ono divno, humano, toplo. A malo smo se možda prepali da će nas zaboraviti, ali kako bi mogao, toliko nam duguje. Upravo zahvaljujući građanima tu je i restoran, oko restorana voćnjak, pored voćnjaka i čarobni zamak, a u njemu kralj. Idila koja je, kada već nema snijega, začinjena šlagom za kraj još jedne bajkovite godine.
Ipak, onaj skeptik u meni, opet budi crva koji sumnja. Sumnja da će baš ti obični građani doći da obraduju nepce jedinstvenim i posebnim sušijem, jednostavno ih ne može smjestiti u taj prostor. Ne može staviti štapiće u njihove ruke. I više vjeruje da će sve ostati samo na davanju glasa dragom im predsjedniku. Ali nema veze, ako i ne posjete ugodni ambijent restorana, svakako idemo naprijed, ka boljitku pa se svi ti građani mogu nadati da će šatorski meni na sljedećim izborima proširiti ponudu. I da će barem tako moći sjesti sa omiljenim predsjednikom za istu trpezu i podijeliti sa njim porciju tako posebne hrane. Ne treba o tome sada misliti, ima još toga dobrog, taman dovoljno dana u godini je još ostalo. Tako da će već do sljedeće srijede, pod njegovim pokroviteljstvom, biti završena i humantarna akcija „S ljubavlju hrabrim srcima“. Nema veze što jednokratnu novčanu pomoć nisu dobile mnoge žene oboljele od karcinoma dojke. Kako znaju reći iz njegovog kabineta – rješavaju se prioriteti od prošle godine. Ali šta te divne i hrabre žene znaju, sigurno su pogriješile broj kada su pisale prijavu 2015. godine.
Malo je naroda koji se mogu pohvaliti tolikom brigom o gladnim i bolesnim. I zato trebamo biti zahvalni. Nas dvoje ćemo, po običaju, čekati prvu srijedu u novoj godini da pređemo još jedan stepenik u našoj borbi. Nas dvoje nećemo pojesti „zalogaj ljubavi“ u najekskluzivnijem restoranu u Banjaluci, a vjerovatno nećemo dobiti ni finansijsku pomoć, iako su i naša srca hrabra. Ali, možda nam tako i treba kada nikada njemu ne dadosmo svoje glasove… a vama ostalim sretnicima – prijatno!