Razmišljam. Šta je to sreća? Ali, sad ne mislim na zadovoljštinu, nego na onu pravu, istinsku, čistu sreću… Shvatih, čista sreća je trenutni osjećaj radosti, topline, spokoja i ljubavi koju ne može da osjeti svako.
Čistu sreću, do neki dan, vidjeh samo kod djeteta kad mu iznenada poklonim omiljenu čokoladu. Samo dijete je odraz čiste sreće. U djetetu negdje mogu da prepoznam čistu sreću, ali vjerovatno samo zato što ne zna šta je gorčina života.
Nedavno, sretoše me oči prosjaka. Starac od osamdeset i više godina sjedio je na trotoaru u blizini pijace. Kao i mnogi drugi, prođoh pokraj njega, samo što nisam mogla da ga ne primijetim. Iza svojih leđa imao je torbu u kojoj uočih stare korice hljeba. Naspram njega stare štake. Oči mu boje mora, pogled beživotan, ni traga od sreće u njima. Odjeća na njemu stara, poderana i prljava. Prolazeći pored njega, probudi mi se neki čudan osjećaj. Morala sam da se vratim. Kupila sam mu pecivo u prvoj pekari na koju sam naišla i sok, u još bližoj prodavnici. Bojala sam se da ga neću zateći na istom mjestu gdje je i bio, pa sam požurila. Oči prosijaka su me čekale.
Čudno, nazvah ga prosjak samo zato što je sjedio na trotoaru, djelovao napušten i gledao beživotno. Nisam primjetila da je prosio. Nije imao ispruženu ruku, nije nikome tražio ništa.
Došla sam kod njega i pružila mu pecivo i sok. Oči prosjaka zacaklile su. I eto, tad ugledah čistu sreću. Istu onu kao i kod djeteta. Pokušao je da ustane iz zahvalnosti. Zaustavila sam ga. Poklonih mu blagi osmijeh, jer u trenu i kod mene oči prosjaka probudiše čistu sreću.
On nastavi: „Što si se trošila, kćeri? Hvala, živa mi bila. Imam i ja sinove…“
I stade, proguta knedlu. Sreća u njegovim očima je opet nestala. Život.