Religija nije uzrok mržnje i ratova. Objave sa njuz.net nisu prave vijesti. Babe nisu žabe, iako ponekad zaista liče.
Čovječanstvo već dugo njeguje uvjerenje da molitva ima moć da materijalizuje želju. Molitve obično idu u kompletu sa vjerovanjem u Boga kao najvišu instancu koja molitvu zaprimi i u skladu sa svojom promisli pretvori u čovjeku prepoznatljivu stvarnost. Neko tu najvišu instancu naziva Svemirom. Svejedno, milioni, a možda i milijarde ljudi na ovoj planeti bi se složili da molitva uopšte nije naivan igrač.
U Svetom pismu piše da u početku biješe riječ. Masaru Emoto, japanac koji se proslavio fotografisanjem pahuljica, pokušao je da pokaže kako voda reaguje na različita obraćanja. Lijepe riječi, lijepe misli i molitve su vodu oblikovale u elegantne, raskošne i simetrične oblike. Ružne riječi su stvarale ružne, nepravilne oblike. Poslovice, meni lično najdraža rizinica ljudskih saznanja i mudrosti, na bezbroj načina opisuju moć i snagu riječi. I ne samo riječi, već i namjera. Odavno se čovjek pita šta je to što oblikuje stvarnost kakvu poznajemo, zašto je neko baksuz, a zašto nekog sreća prati, a u skorije vrijeme se u tom smislu često spominju loše misli, loša energija, energetski vampiri i pet, deset ili petnaest tipova ljudi od kojih treba bježati.
Jedno vrijeme sam kontala napisati tekst „ovih deset ljudi obavezno uvrstite u svoje fejsbuk prijatelje“, jer mi se činilo da princip „muko moja pređi na drugoga“ ili „energetski vampiru moj pređi na drugoga“ nema baš puno smisla, bar ne dok smo još uvijek svi osuđeni na istu planetu. Pritom, bojim se ako svi počnemo bježati od egoista, narcisa, sadista, mazohista, fanatika, vampira i diktatora i ostalih nepoželjnih tipova ličnosti, da se više niko ni s kim neće družit.
Ovo savremeno doba je ogrezlo u njuejdžovsko forsiranje sebe. Ostvari sebe, oslobodi sebe, voli sebe, pomozi sebi, pa toliko savjeta za samce i usamljene koji imaju za cilj objasniti tom nekom ko je sam da mu ništa ne fali i da je super biti sam, da se po spermu može otići u banku, da je dildo medicinski legitimna zamjena za redovan seks, a strap-on dildo zamjena za muškarca kojeg zapravo i ne želiš u sebi. (i zaista, nekako bi mi bilo logičnije da žene koje ne osjećaju seksualnu privlačnost prema muškarcima ne osjećaju potrebu da ih nešto penetrira, već naprotiv, da ih ljubi, miluje i na ostale načine zadovoljava žena sa time što žena posjeduje. No dobro, možda ona poštapalica „ona bi da se … a da joj ne uđe“ kod homoseksualnih žena pretvara u „ona bi da joj uđe ali da se ne …“). Ovo je samo mala digresija, jer me zapravo ne zanimaju potrebe homoseksualnih žena za penetracijom.
Dakle, njuejdžovsko okretanje sebi…problem sa tim okretanjem sebi, naravno iz moje skromne subjektivne perspektive, je u tome što se može prećerat sa forsiranjem sebe. Čovjek je društveno biće. To se uči u osnovnoj školi iz poznavanja prirode i društva. Čovjek je društveno biće. Sam čovjek ne može ništa. Prije svega, ne može da komunicira, a kad ne komunicira, ne razvija ni misaone procese, jer su riječi i misli u neraskidivoj uzročnoposljedičnoj vezi. Isto kao što djeca prije nego prohodaju treba da pužu, jer je oslanjanje na šake povezano sa razvojem procesa u mozgu, pa tako dijete koje nije puzalo jer su roditelji, recimo, strahovali od baja i prljavštine, poslije može imati probleme mentalne prirode tipa – izbora u slučaju više mogućnosti. Ko bi rekao da dijete treba da puže da bi poslije znalo hoće li vanilu ili čokoladu, al’ eto. Sve je sa svime povezano, pa tako i riječi sa mislima, i ljudi međusobno. Lijepo je ohrabriti čovjeka da se uzda u sebe, ali sve sa mjerom. I najveća samoživost u kontekstu društvenog bitisanja može proći ako je podređena interesima koji nadilaze samog pojedinca. Tako je Tesla mogao da se ne rukuje jer je stvarao za čovječanstvo, ili tako monah može da živi u tišini izolaciji, jer je njegovo stvarno polje djelovanja zapravo sve suprotno samoživosti i samodovoljnosti. Monasi puno radno vrijeme mole za sve nas. Mole za komšije, za crkvenjake, za vladare, za sužnje, za bolesne, za putnike, za sve redom. Svakome kome nije dosadno da se po cijele dane moli za poznate i nepoznate njuške svakako treba obezbjediti smještaj i hranu, pogotovo ako je rad da je kuva sam i to uglavnom na vodi.
Čovjek tek kroz interakciju sa drugim ljudima dobija svrhu. Kapaciteti čovjeka su veći od njegovih ličnih potreba. Kad čovjek zadovolji svoje lične potrebe, ostane mu još hejbet sati koje može da utroši na stvaranje, pomaganje i razvoj, ili pak na uništavanje, odmaganje i stagniranje odnosno nazadovanje. Ne treba čovjeka učiti da može biti srećan sam, jer iskreno, mislim da ne može. Istinska sreća je u ostvarivanju društvenosti ljudskog bića, što, s obzirom na količinu bolesnih, ugroženih, poremećenih, vampiričnih i ostalih ljudi u gorem položaju podrazumjeva blago, korisno i ljekovito djelovanje. Ta svijest, ta namjera da se stvarnost učini boljom za živa bića koja je dijele, ona je suštinski ljudska osobina, i po tome se čovjek razlikuje i od životinja i od biljaka, samo ne od Boga. Čovjekova namjera da ga ostvareni napredak nadživi, da od njega bude koristi i kad čovjeka ne bude, uzrok je za nastanak tradicije. Da je svaka generacija počinjala od početka, evoluirali bismo Darvinovski u smislu dužeg vrata ili većih ušiju, ali civilizacijski bismo tapkali u mjestu. Knjige se ne bi pisale, jer ko je čuo čuo je, šta ja ima da bilježim za tamo nekog šta sam pametno skonto. Ništa se ne bi razvilo. Ni jezik, ni kultura, ništa. Umjetnost bi ostala na nivou pećinskog crteža koji bi bio shvatljiv samo lokalno, jer šta bi nekom sjevernjaku značio crtež žirafe kad je nikad nije vidio. Čovjek ima tu sposobnost dugoročnog planiranja, šire slike i perspektive. Čovjek ima snove koji obuhvataju druge ljude, generacije drugih ljudi, čovjek je u stanju pronaći zadovoljstvo u činjenici da je tamo negdje nekom dobro zbog njegove ideje, taman on od nje ne imao nikakve druge koristi.
Upravo ta sposobnost čovjeka da nadiđe sopstveno i lokalno, ili da nadiđe njegovu svetost sadašnji trenutak, je ono što mu daje razlog, ne povod, već razlog da djeluje na višim kreativnim nivoima, pa da za njih čak fizički ili psihički strada. Crkva slavi mučenike. I društvo slavi mučenike, borce za uzvišeno, borce za pravdu, borce za ljudskost, kao što bi naš narod, bez izuzetka, trebalo da slavi Srđana koji je u Trebinju izgubio život braneći prijatelja, a opet, već mi po ušima struže popularni diskurs koji propagira sebe uber alles, ne onako prostački tipa use, nase, podase, već daleko perfidnije, upakovano u jednu vanvremensku brigu o sopstvenom biću kao pretpostavku za dalje društveno korisno djelovanje koje nikako da dođe na red.
Nedavno sam pisala o ženi kao biću koje je mnogočim predodređeno da čini upravo to – rađa drugog, njeguje drugog, podržava drugog i kao takva privlači ostale elemente koji čine porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Reakcije su bile podijeljene, a one negativne su polazile od pretpostavke da je svako spominjanje žene u tom kontekstu atak na njenu slobodu i pravo samoostvarivanja. Jer kako je moguće da žena meditira peglajući. A zašto ne bi bilo. Zašto je okej meditirati uz jogu, ali nije uz peglanje. Šta je peglanje kome skrivilo. Ili bilo koji drugi kućanski posao. Smatrati da je peglanje loša stvar je isto kao smatrati da je isfeniranost ključ za sreću. Doduše, dobra frizura ima prilično opipljive pozitivne efekte na dobro raspoloženje u žena, ali eto, da uzmem neki drugi primjer, recimo skupa odjeća. Ili izlasci. Zašto je za žensko biće blagotvornije kretati se među manje ili više nepoznatim ljudima i učestvovati u relativno površnim interakcijama skoro po pravilu zasnovanim na nekoj vrsti seksualne ambicije nego njegovati svoje najbliže. Da li na osnovu traumatičnih iskustava žena koja su, uistinu, uključivala i kućanske radove, možemo zaključiti da se kvalitet iskustava poboljšava kada se žena otarasi tih radnji, ili je pak problem potekao iz nekog drugog izvora, pa se samim tim jedino na njemu može i rješavati.
Isto tako, ako su ljudi vijekovima religiju koristili kao izgovor za realizaciju nekih svojih prizemnih i destruktivnih poriva, znači li to da ćemo tek tako religiju proglasiti uzrokom svakolikog zla, pa time zanemariti i ogromnu razliku između uzroka i povoda, a pogotovo samu suštinu religije i bezbrojne primjere njenog blagotvornog dejstva na ljudsku stvarnost.
Kad sam pisala o domaćici, neko je tražio da pišem i o domaćinu da se sagledaju oba ugla. Pokušala sam, ali nije išlo, ponajviše zato što sam uglavnom ponavljala da o muškoj perspektivi treba da piše muškarac. Ja mogu pisati o nekim zapažanjima, ličnim očekivanjima, ali o samoj suštini bivanja muškarcem, to zaista ne mogu, iako mi svakodnevno izbijaju dlačice tamo gdje se muški briju. Fino je filozofirati, pa još bolje kad to neko hoće da pročita, ali ipak, u duhu razlikovanja baba i žaba, ne treba izgubiti iz vida da je najbolje pisati o onome što poznaješ.
Tako i o vjeri treba da piše čovjek koji je u vjeri. Kada je Lejla Čolak, u želji da kritikuje aktuelnu situaciju u društvu, napravila nespretnu jednačinu između vjere i seksualnog pomagala, postigla je upravo suprotno od onog što bi se dalo pretpostaviti da je željela. Ja pretpostavljam da se ona načelno zalaže za društvo po mjeri svih njegovih građana. Međutim, svojim nastupima ona ipak otvoreno navija za neke njegove građane, dok ove druge provocira riječima koje će bez sumnje u njima probuditi baš najžešću vatru, pa će tako podijeljeno društvo danima, mjesecima odzvanjati od hvalisanja svim onim što nas razlikuje. Ako želiš da si doktor, a dođe ti čovjek sa dubokom posjekotinom, nemoj mu pomagati tako što ćeš još više razjapiti ranu, već je isperi neutralnim rastvorom i stisni jako, što jače, da se samom prirodom stvari, samom biologijom čovjeka, pokidano tkivo počne uvezivati samo.
U tom smisli Lejla je po meni medicinski amater koja je vidio ranu i povikao – vidi kol'ka rana!
Znamo, vidimo svi da smo otišli u kurac. Znamo da smo podijeljeni, znamo i čime, znamo i kako, i koliko duboko, sve to znamo. Nismo mi gomila produhovljenih intelektualaca kojima samo treba podviknuti da se prenemo iz kakve fiks ideje, već društvo u kojem mnogi ne razlikuju trud od gluposti, naivnost od čovjekoljublja, šalu od zbilje, i preneseno od doslovnog značenja. Mi smo društvo ratnih vojnih invalida, društvo porodica poginulih u ratu, društvo kriminalaca, siromašnih intelektualaca, gladnih umjetnika, boraca za pravdu, hohštaplera, vjernika, turbofolkera, utopista, jugonostalgičara, genijalaca, snalažljivaca, raje, i svi smo, bez izuzetka, pogođeni nekim oblikom PTSP-a. Mi smo društvo u kojem svako strepi od nepodobnosti po nekom osnovu, društvo pojedinaca koji žele mjesto pod suncem koje žele zvati svojim, da u njemu na miru klanjaju, mole se, vode ljubav sa kim žele, pjevaju, plešu, pišu i stvaraju. Od porodice do planete, mi opstajemo kada smo zajedno. Napredujemo kad se pomažemo. Danas ti meni, sutra ja tebi. Deset godina ti meni, jedanaeste ja tebi. Čitav život ti meni, a umjesto mene, neko drugi tebi. A da bi čovjek mogao da doprinosi stasavanju takvog društva, mora da voli. Ko voli, taj ima rašta i da moli. Isusa, Allaha, Krišnu, Univerzum, šaltersku radnicu, svejedno je. Ko voli, taj se zauzima. Ko voli sebe i samo za sebe se zauzima, taj završi na listi „deset tipova koje trebate izbaciti iz svojih fejsbuk prijatelja“.
U Cernu u Švajcarskoj, svakog dana pod zemlju silaze naučnici iz svih krajeva svijeta ne bi li pomoću akceleratora čestica skužili šta je to što energiji daje masu. Ako je sve materijalno, pa i mi sami, spoj nekih molekula, a svaki molekul sačinjen od atoma, a svaki atom od još sitnijih čestica, negdje, u tom silnom usitnjavanju nešto što je energija bez mase postaje energija sa masom. Nešto što je teorija, postaje opipljiva stvarnost. Ta čestica, Higsov bozon, se drugačije naziva i Božja čestica. Po kome, na kraju krajeva, ili bolje reći na početku početaka, nazvati tvorbenu česticu nego po samom Tvorcu. Tako su se savremena nauka i religija vjenčali na nivou rječi. Nauka još uvijek nije skužila kako ideja postaje opipljiva stvarnost, ali religija jeste. Ona nas već hiljadama godina uči da sve polazi od riječi, i da upravo riječima, lijepo poredanim u molitvu koja vjerno opisuje nakane srca, kod Tvorca lično možemo naručivati stvarnost.
Tako da lako je pričati. Riječi, čini mi se, nikad više. Doduše, često ne znamo šta znače, njima se frljamo, hoćemo jedno a pričamo drugo, i što više pričamo, to se manje razumijemo, pogotovo čim se odstupi od nivoa bukvalnog značenja. Proste riječi, proste misli, prosti ljudi, a i obrnuto. Sve nas manje zanima šta nam govore, sve više hoćemo da čujemo sami sebe. Imamo komentar i na stvari koje nismo pročitali. Napadamo i ono što ne razumijemo. Gdje je nestao čovjek koji triput pita da li je dobro shvatio, jer ne želi da vjeruje da je to što čuje zaista rečeno sa lošom namjerom.
Zato kad vidim čovjeka sa nekim vjerskim obilježjem pomislim – on se moli. On praktikuje nešto od vjere. Nečeg lošeg se suzdržava, nešto korisno njeguje, koristi neku tradiciju, neku zaostavštinu predaka koji su ga izrodili. Na prizor čovjeka sa strap-on dildom ne znam šta bih pomislila (svakako ne da njeguje tradiciju onih koji su ga izrodili).
Čuveni eksperiment kvantne mehanike sa pločom sa dva procjepa je dokazao da se priroda elektrona mijenja u zavisnosti od toga da li ga neko posmatra. Kad se ispali elektron ili foton, ako u njega pilji naučnik sa mikroskopom, ponaša se kao čestica. Ako ga niko ne posmatra, ponaša se kao talas. Drugim riječima, sve dok nema posmatrača, čestica ne mora da se odredi u prostoru i vremenu. Sve dok nema posmatrača – svaka igra, svaka dobija. Čim se pojavi posmatrač, u ovom slučaju konkretno ljudska svijest, slobodnjački nastrojene čestice zauzimaju konkretan položaj. Drugim riječima, možemo vidjeti ishod procesa, ali čim poželimo analizirati taj proces, mijenjamo ishod.
Tako se nauka još jednom pomiješala sa vjerom pokazavši da ne moramo sve da znamo, i ne moramo u sve da se bakćemo, jer čim se umiješamo, fluidna magija svemira će se spakovati u malecku tik-tak bombonicu primjerenu našem ograničenom i koječim korumpiranim kapacitetima shvatanja.
Ju gara kip d fejt.
A nije zgoreg i pomolit se. Sa dildom ili bez.