Vječita boljka bosanskohercegovačke ljevice jeste nemoć odolijevanja resursima, apetitima i pohlepi koji se otvore svakim dodirom sa vlašću. Nepostojanje čvrstog i nepokoljebljivog stava u pogledu sklapanja partnerstava sa strankama dijametralno suprotnog sistema vrijednosti načinio je od Zapadnog Balkana jedno od vodećih legla nacional-fašizma. I nije toliko odgovorno ni biračko tijelo, odnosno onaj njegov dio koji redovno izlazi na izbore i povjerenje ukazuje narodnjačkim partijama, koliko izostanak jasno profiliranih principa i načela utemeljenih na realnim društvenim potrebama, naročito onim osjetljivih i ugroženih kategorija stanovništva. Lideri stranaka ljevice, živeći u nekom svom paralelnom svijetu, odvojili su se od baze, običnog čovjeka i njegove sumorne svakodnevnice, svakim danom sve više pristajući na kapitalističku surovost, salonsku uglađenost i nemilosrdna pravila igre. To je za posljedicu imalo nezaustavljivo jačanje zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa, koji su pobjede odnosili uživajući mizerno nisku stopu podrške u odnosu na cjelokupnu populaciju, što će reći kako niko do ogromne populacije apstinenata nije odgovoran za ono što je uslijedilo. Dakako, na neki način ih mogu i razumjeti, budući da im alternativa u vidu liberalne ideje nije ponudila ništa što bi zavrijedilo njihovu pažnju i bilo povod za pristupanje tom frontu, odnosno bloku. Deklarativno skrivanje iza vrijednosti antifašizma, te lažno potenciranje socijalne i svake druge jednakopravnosti ne može polučiti ništa drugo do puko preživljavanje iz izbornog ciklusa u ciklus. Jer, ne možete se zalagati za kategoriju penzionera ili studenata, a istovremeno mjesečno inkasirati po 3, 4 ili 5 hiljada konvertibilnih maraka, uznemiravati okolinu službenim vozilima, kolonama i silnim delegacijama, beskonkursno zbrinjavanti nebrojene zamjenike, sekretarice, članove uže i šire porodice, koristiti džabne telefonske impulse, luksuzno ljetovati i skijati o trošku države… Svi su oni manje-više složni kako je došlo vrijeme da nove mlade snage preuzmu teret vremena kojeg živimo, no nikome ni na kraj pameti nije smjena generacija, ustupanje funkcija, mandata niti fotelja. A upravo se tu krije možda najtužnija činjenica, koja kaže da će baš te poletne, ambiciozne i osviještene generacije imati izuzetno teške startne pozicije u pogledu političkog angažmana, obzirom da su sve partije ljevice na neki način ogadile tu ideju i učinile da se sve njihove članove i sljedbenike svrstava u isti koš i tretira na jednak način. Ukratko, mladima su svezane ruke i veoma teško se mogu izboriti ili istaknuti sa takvim bremenom na leđima u društvu kakvo je naše. Oni kojima to naoko pođe za rukom po pravilu su uvlakači, potrčke, beskičmenjaci, bezlični ili pak uskogrudni pijuni u režiranoj partiji šaha. Zbog toga se nikada više nego sada nije postavljalo pitanje svrsishodnosti postojanja građanskih opcija i njihove jalovosti u pogledu toga da konačno pruže priliku pojedincima koji će biti bezrezervni u svojim stavovima i mišljenjima, a to bi značilo jasno povlačenje crvene linije preko koje se ne može, odnosno ne smije, ma koja cijena bila. Izgovori za samoubilačka savezništva oličeni u skrivanju iza nekakvih tobožnjih državničkih interesa i potrebe funkcioniranja sistema u najmanju ruku su providni, jeftini i dvolični. Imati priliku da možda jednom zauvijek oponentne interesne grupacije pošaljete na smetljište historije, a onda pružiti spasonosnu ruku i zabiti nož u leđa svim izgovorenim riječima i proklamovanim programskim vrijednostima, nešto je što se može nazvati samo jednim imenom – izdaja! Izdaja sadašnjosti i bliske budućnosti! Izdaja sadašnjih i budućih pokoljenja! Ne želim biti nijemi posmatrač zakucavanja posljednjih eksera u mrtvački kovčeg nade na da se ova zemlja može izbaviti iz ralja nacionalizma i fašizma! Reagujem, jer moram! U ime nas koji se malo čujemo, ali koji postojimo! U ime žrtve svih narodnih heroja i boraca za antifašizam! U ime druge Bosne i Hercegovine koja je moguća i dostižna!
No pasaran!