Kako ste mi danas? Je li vas iznervirao i prethodni ponedjeljak? Pa vas sada možda nervira blizina vikenda, a toliko je stvari koje treba obaviti u slobodno vrijeme, posvetiti se porodici, pročitati nešto, izaći u grad. I kad li će više doći taj neki wellness spa vikend? Posvađali ste sa mužem zbog gluposti? Još ste mu lijepo rekli da isključivo kupi graham, a on opet donio polubijeli hljeb. Mislite opet kako bi vam bilo bolje na nekom drugom radnom mjestu, a tek u drugoj državi? Smeta li vam što prijateljica baš nikako nema vremena da popije kafu sa vama, a izgleda da nema mjesta gdje ne stiže? A kako je samo dosadno ovo vrijeme, pa rano se smrkava, zahladilo je, još će i kiša. Bar da je ljeto, jeste da je tada bilo pakleno vruće, ali nema to sada veze. Uh, još kada padne snijeg pa uz njega dođe i ona odvratna bljuzgavica. Fuj. Koliko vas samo nervira što ste se baš nameračili na one čizme, još su bile i na sniženju, kako su samo mogle “nestati”. Koliko vas tek nervira kada vrtite po daljinskom upravljaču gore – dolje, ali nema nikad ništa pametno za pogledati. Uvijek neki dnevnici, politike, podsjećanje na surovu stvarnost, kako to tek samo iznervira čovjeka. Toliko da ni onaj magični Tensilen iz reklame ne bi mogao učiniti ništa, ne bi ni on unio povjetarac. Šta vas još sve nervira, da ne nabrajam, mogla bih do sutra. Nego, recite mi nešto – jeste li zdravi? Da, zdravi.
Ma koliko zvučalo kao otrcana fraza, možda već tako izlizana floskula kojom se šicamo samo kada dođe neka veća i teža prepreka, nešto što nas prepadne, ali opet ću je ponoviti – zdravlje je najvažnije. Pogotovo zbog gore pomenutih i još hiljadupetstotinašezdesetdevet stvari zbog kojih se svakodnevno nervirate, ponavljam, podvučeno i boldovano – zdravlje je najvažnije! Jer, u bolesti se sve mijenja. Iz temelja, korijena. Niko vas na to ne sprema i morate se brzo snaći, najbolje što znate i umijete. Pali ste tako duboko u neku nepreglednu tamnu rupu, ali morate ustati, izaći na površinu.
Kada ne mislite o bolesti, kada ste zdravi neka vam neke stvari prođu kroz glavu, otvorite širom oči, udahnite duboko… hm, vidjećete da se ponedjeljak ne čini baš tako loš, ponekad možete pojesti i polubijeli hljeb, vrijeme može biti lijepo bilo da je sunčano ili kišno. A ni one prošlogodišnje čizme nisu loše, naprotiv. Još uvijek vam griju stopala, lijepo izgledaju kada ste ih izvukli iz kutije i izglancali. Dobro je imati posao jer, znate, neko ko je bolestan, vjerovatno bi se u sekundi miijenjao sa vama da može u trenu ustati iz kreveta, brzinski se obući i otići da radi. Da ne bude na bolovanju, u pidžamama izmrcvarenim minutama, satima, danima koji prolaze u liječenju. Neko bolestan bi volio da može otići da popije kafu, makar vrijeme bilo najšugavije moguće, ali samo da popije onaj kratki espresso koji nije popio mjesecima i koji biste vi zdravi vjerovatno više voljeli da popijete na plus 25 stepeni, u nekoj osunčanoj bašti. Znate li koliko smo mi zdravi ljudi sretni? I, u isto vrijeme, tako mali i sićušni, učaureni u neka zamršena klupka nepotrebnosti. Jer… kuća mora biti oribana do guljenja zidova, treba stići u malu i veliku nabavku, moramo do tančina biti sređeni i za odlazak do prodavnice u komšiluku, a kamoli za posao i izlazak. Treba nam automobil, treba djecu odvesti na hiljadu i jednu aktivnost, treba obnoviti garderobu, treba otići na more, treba raditi prekovremeno, treba oribati, očistiti, kupiti, ispeglati… dan je prekratak za sve naše želje i potrebe, a mi smo tako “jedni”, tako “neklonirani”, ko će sve stići, svima pa još i sebi ugoditi. Biti super (wo)man u svakoj milisekundi ne samo dana nego cijelog života i pritom se ipak nemilice nervirati i trošiti jer ko je vidio smijati se cijeli dan, pa niste blentavi… ali kako se ne iznervirati kada je paučina opet u uglu zida i prašina se bijeli po polici, a juče ste pravili generalku, pa to je postalo kao neka urota protiv vas; i otkud ona fleka na podu, do prije sekund je nije bilo; a tek fleka na majici, sad je sa štrika, ispeglana, netom obučena. Koliko se samo nepotrebno trošimo, nerviramo, vrtimo u nekim krugovima toliko velikim kao da smo otišli na rijeku i bacili kakav džinovski kamen u vodu, a on još uvijek pravi nebrojene krugove oko sebe i vi se u tim krugovima – virovima neprestano okrećete. Koliko se samo nerviramo. Mi, oni koji smo zdravi. Naravno, treba raditi i zaraditi, platiti račune, ispeglati, kupiti, skuhati, biti sa porodicom, djecom, prijateljima, putovati, stvarati. Treba, pritom, ostati i pozitivan i nadasve normalan u ovoj nepravednoj prćiji. Ali, ne treba se nervirati. Nepotrebno, zbog gluposti. Mi zdravi to ne smijemo. Ozbiljno vam kažem. Bolesni to ne čine, oni se ne nerviraju. Jer oni znaju da je samo bolest jedini ozbiljan i pravi problem. Da je zdravlje zaista i jedino najvažnije.
Bolest je poput zemljotresa koji iza sebe ostavlja ruševine. Ali, kada se čovjek izdigne iz prašine i ustane, pojavi se i sve vrijeme svijeta koje do tada nikako niste mogli naći ili vam je najčešće makar malo nedostajalo za “ovo” ili “ono”. Nekako, tada se pojavi i novac, a toliko puta do tada ste se koječega odricali, nešto niste mogli priuštiti, a baš to vam je silno nedostajalo, za toliko stvari ste štedili a na kraju niste mogli uštediti. Najteže je možda što ste najviše štedili na sebi. Dopustili da toliko toga bude iznad zdravlja, živjeli svaki dan nošeni mišlju da se sve može (po)stići, da za apsolutno sve ima vremena na pretek, da si možete priuštiti toliko nerviranja. Ali, kada ona dođe (a danas kao da doslovno ide od vrata do vrata i uopšte ne bira na čija će pokucati), kada vas ona uhvati za ruku i vuče po hladnim bolničkim hodnicima, od terapije do terapije, kada vam uzme snagu, kada pokaže koliko zapravo bolesnih ljudi ima u vašem okruženju, onda najbolje vidite koliko je sve ostalo nebitno, nije vrijedno nerviranja, nije vrijedno vas. Vas, koji tada saznate koliku nadljudsku snagu posjedujete, koliko ste otporni na sile zemljine teže i koji sa usana ne skidate osmijeh. Koji još više hranite ljubav, hrabro idete naprijed, ne smeta vam više paučina u uglu zida, iako ste juče imali generalku.
Nego, ne znam jesam li vas već pitala – kako ste mi danas? Iskreno priželjkujem odgovor da ste zdravi.