Harijev Super Mjesec

Jutros prije umivanja, prije 15-minutnog joginskog rastezanja, i naravno, prve kafe, običaj je da brzinski preletim po portalima i novim informacijama. Ovog jutra pročitala sam pismo ili ispovijest Harijeve mame, majke 14-godišnjeg autističnog dječaka iz Sarajeva.

Ponedjeljak poslije podne našla sam se sa dragom osobom u kafiću u Kranjčevićevoj. Kako je trenutno angažiran i radi na jednom stripu, a ja preko vikenda bila na zagrebačkom Interliberu, taman da mu ‘poklonim’ primjerak stripa iz djetinjstva koji nađoh na sajmu.

Tih nekoliko sati nisam bila ni na internetu, nažalost, tako nisam ni znala da jedan dječak sam ‘šeta’ ulicama grada i da traži svjetla trebevićkog Sunnylanda.
Hladne su novembarske noći, ali neki je period tog fenomena velikog Super Mjeseca (Super Moon) koji je te večeri, kažu bio 30 posto puniji i 14 posto sjajniji nego obično, jer se nalazio samo 356.000 kilometara od Zemlje. Srećom nije bilo ni one odvratne sarajevske magle.

S obzirom na to da nije bilo kasno, vraćala sam se kući pješice. Na Vilsonovom šetalištu prošla sam pored nekoliko policajaca koje na prvu povezujem sa ovim spektakularnim hapšenjima po gradu (Delimustafić i ostali). Dalje preko Kovačića idem ka svom naselju. Nekako nisam srela nikoga u prolazu, tek ispred lokalnog granapa neki čovjek je birao voće.

I onda, Hari!

Pročitah u pomentuom majčinom pismu da je bio na Trebeviću, što znači da se spuštao preko Vraca i naletio na mene. Naše ulice jesu slabo osvjetljene, samim tim nisam vidjela da je bio u papučama. Znam da sam se susrela sa njegovim pogledom. Da mi je bar dao neki znak… Istinski mi je žao što nisam prije vidjela njegovu fotografiju koja je kružila internetom i društvenim mrežama. Jednostavno, tako je trebalo biti. Valjda.

Te iste večeri 14. novembra, nepuni minut kasnije ispred svoje kuće dok su se brat i njegova porodica vraćali iz igraonice, upravo sa Sunnylanda, pretpostavljam pripadnik Gorske službe spašavanja, (jer ubrzo vidim da je ‘cijeli grad’ bio na nogama i tražio malog Harija), kaže da je nestao četrnaestogodišnjak, te da je u džemperu i čarapama. Da li smo ga vidjeli? Brzinom svjetlosti vratih se na tinejdžera, i objasnih da je upravo jedan nepoznat dječak prošao pored mene.

U međuvremenu mnogi portali objavljuju vijest da je dječak Hari pronađen na Dobrinji u Konzumu. Naravno, prepoznajem ga sa fotografije. Ogromno breme pade sa srca. Voljela bih da sam mogla pomoći više. Svašta je moglo da se desi. Srećom nije. Sama pomisao da je dječak sam šetao na području Trebevića u večernjim satima izaziva nelagodu.

Ovog 14. novembra Sarajlije su pokazale onu svoju brižnost i ljudskost, pa je i potraga za ovim dječakom zavšena uspješno.

Majka u svom pismu navodi da njen Hari nije jedino dijete u Sarajevu koje ima potencijal da odluta, u EDUS-u (Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju) ih imamo puno. Ukazuje na važnost uspostavljanja saradnje s MUP-om kroz sistem praćenja ove djece uz pomoć GPS-a, čime bi se stekli tehnički uslovi i lakše pronašla ‘izgubljena’ djeca.’

Ilustracija:Flickr