Sve je izgledalo skoro pa savršeno. Meni 18 godina, završio srednju školu, upisao fakultet, premijer Ante Marković zamrznuo kurs dinara, ljetovanje u Zaostrogu kampu (lagao je Moke Pišonji i Žugi, btw), pa ispraćaji školskih drugova u JNA, cure, cuga, EKV, MTV, krenula predavanja i predstojeći istorijski prvi višestranački demokratski izbori u BiH. Zahvaljujući krugu ljudi kojima sam bio okružen, kao i vlastitom svjetonazoru, ni u najmanjem procentu nisam ostavljao mogućnost da će na tim izborima da odnesu pobjedu oni koji su odnijeli. U toku kampanje Nele Karajlić, Josip Pejaković i mnoštvo javnih radnika, muzičara, umjetnika itd., se javno stavilo u sužbu stranaka lijeve orijentacije. Znao sam da su formirane nekakve nacionalne ili nacionalističke stranke, iskreno, poznavao sam i par ljudi koji su pokazivali nekakve simpatije prema istim, ali moj svijet su činili mladići i djevojke koji su bili toliko iznad ozbiljnog shvatanja nacije da nam je nacionalizam služio isključivo za zajebanciju sa istim i to na level ultra pro, gamerski rečeno. Doduše, i danas pamtim dijalog kojem sam prisustvovao nekoliko dana pred izbore kad sam se našao u prisustvu dvojice simpatizera SDA. Nakon kraćeg razgovora o politici, prepoznavši se po iznesenim stavovima oni krenuše: „ Za koga ćeš glasati ?“, reče prvi. „Za SDA“, odlučno reče drugi. „Znaš li kako treba glasati ?“, opet će prvi. „Znam, za Fikreta i Aliju od Muslimana, Ganića iz reda ostalih, a za ove iz SDS-a i HDZ-a od Srba i Hrvata, da bi napravili konkurenciju komunjarama“. Tad sam pomislio da će i te nacionalne stranke dobiti poneki glas, i ništa više od toga. Onda dođe 18.novembar uveče, krenuše objave prvih rezultata i ja ne mogu da vjerujem. Izabrali smo ljude sa nacionalističkom retorikom, sumnjivom, nerijetko i kriminalnom prošlošću i bez imalo ili sa vrlo malo političkog iskustva. Nismo morali dugo čekati da na čelu sa izabranima dođemo do čega smo došli, uprkos svakodnevnim mitinzima za mir, angažmanu najvećih muzičkih i glumačkih zvijezda, protestima protiv nacionalističkih stranaka itd. Od tad pa do danas, kad su izbori kod nas u pitanju jedna stvar je konstanta. Stranke se zovu isto, ili djeluju isto, i vlast dobijaju na isti način, naime, za njih glasaju ljudi kojima treba objasniti kako treba glasati.
Posmatrajući izbore u SAD-u, kampanju, kao i reakcije na Trumpovu pobjedu, ne mogu a da ne vidim sličnosti sa mojim sjećanjima na izbore devedesete. Izabrali su čovjeka sa sumnjivom prošlošću, bez političkog iskustva, šovinističke i nacionalističke retorike, protesti su širom SAD-a povodom njegovog izbora, za Hilary je bila sva svita zvijezda show biznisa, javnost je šokirana, ma sve je kao kod nas. Ne volim kad kod sebe primjetim zluradost, ali sam pomislio kako je to možda neka karmična pravda – oni su kumovali u dobroj mjeri svemu što je snašlo nas, a evo sad je krenulo kod njih. Kao što je Suljo rekao Hasi kad se vratio iz Amerike da oni za nama kasne 25 godina, pa ga ovaj upitao kako to, a onda mu Suljo rekao: „ Kod njih je još uvijek dobro“. Uglavnom, može se pomisliti kako je onda isti profil ljudi izabrao Trumpa, kao i Aliju, Biljanu i Stjepana 1990. Trump je dobio glasove uglavnom među glasačima nižeg staleža ili srednje klase kao i nižeg stepena obrazovanja, tako barem kažu analize. U prilog tome u dobroj mjeri ide i mapa koja pokazuje ko je osvojio većinu u pojedinim saveznim državama. Vidljivo je da su demokrate osvojile većinu na istočnoj i na zapadnoj obali, odnosno u najrazvijenijim dijelovima SAD-a. Tako su i kod nas 1990 stranke ljevice ostvarile znatno bolje rezultate u većim gradskim sredinama. Mislim da je suština u tome da ljudi koji osjećaju da su manje bitni u svakodnevnom životu, stalno traže krivce za svoje stanje u nekim drugim. Kada im se pojavi neko poput Trumpa koji im kao krivce ponudi Muslimane, Meksikance itd., oni to objeručke prihvate. A izbori su valjda jedini događaj u toku četiri godine kad se osjećaju važnim kao i bilo ko drugi. I onda su takvi ljudi najvjerniji i najvrijedniji glasači tj.u ogromnom procentu izlaze na izbore. Mnogo je i onih koji više mrze Trumpa nego Hilary, ali im ne pada na pamet da troše svoje vrijeme i izađu na izbore samo da bi glasali protiv Trumpa. Rezultati su pokazali da su i Trump i Hilary osvojili po nešto manje od 60 miliona glasova, a SAD ima nekih 300 miliona stanovnika, odnosno 227 miliona sa pravom glasa. Znači, Amerika je dobila predsjednika kojeg je izabralo otprilike 20 % njenih građana. Na posljednjim opštim izborima kod nas, stranke koje čine vlast u Federaciji BiH i u RS-u su osvojile glasove cca. 22% stanovništva. Ne mislim da će Amerikanci proći sve što smo mi prošli od 1990.godine pa do sad, ali na osnovu svih ovih sličnosti sa sigurnošću mogu reći da su dosegli naš stepen demokratije, barem kad su izbori u pitanju. Naime, i kod njih, kao i kod nas vlast postavlja najgora četvrtina stanovništva.