Čitajući pojedine tekstove i komentare na portalima u toku protekle sedmice, zamislio sam da sam neki popularni pjevač i kompozitor u predratnoj Njemačkoj, i onda da, bez ikakve materijalne potrebe, krajem 1941 napišem pjesmu pod naslovom „Nein Adolf“ u kojoj ću satirično, ali prilično oštro govoriti protiv tadašnjeg kancelara, a potom i na koncertu u Berlinu izvedem pjesmu posvećenu porušenoj Varšavi. Sa ove distance gledano, to bi predstavljalo tračak svjetla u metastazičnoj fazi kolektivnog pomračenja uma. Takodje bi to mnogobrojnim Nijemcima, a siguran sam da ih je bilo prilično, koji su bili svjesni svega što se dešava ali zbog straha se nisu smjeli javno deklarisati, poslalo jasnu poruku da nisu sami, a takodje bi i drugim narodima i državama bilo jasno da nisu svi Nijemci isti i da se radi o zločinačkoj politici, a ne zločinačkom narodu. Da li bih ja kao takav poslije toga preživio, nisam siguran, ali vjerujem da bi negdje polovinom 60-tih stanovnici Njemačke sa neskrivenim i iskrenim ponosom spominjali moj lik i djelo, ko zna, možda bi po meni nazivali i ulice, škole ili barem kulturno-umjetnička društva isl. Srećom nisam rođen u to mračno doba Njemačke i svjetske istorije, ali sam nesrećom rođen u mračnom djelu svijeta i dobar dio života sam proživio u mračno doba istog, a opet nekom srećom u toj nesreći sam savremenik čovjeka koji je uradio nešto slično gore opisanoj mojoj inkarnaciji. Đorđe Balašević je već u septembru 1992.godine snimio pjesmu pod nazivom „Sloboda-ne“, a takodje je u Beogradskom Sava-Centru 1994. godine izveo pjesmu „Čovek sa mesecom u očima“, posvećenu Vukovaru. Znam, niti je Srbija Njemačka, niti je Slobo Adolf, ali kako sam Balašević onomad reče: „Princip je isti, sve su ostalo nijanse“. Mogao je i on, kao i većina mu kolega, izolovati se od svih tih dešavanja i izjave u vezi sa politikom svesti na nivo kandidatkinja za mis universe ( „Mir u svijetu“, „Ljubav a ne rat“, „Spasimo kitove“ isl), ali nije. Jasno je poručio šta misli, ili ako hoćete šta vidi. Vidjeli su i mislili i spomenuta mu većina kolega, ali oni su, jednostavno pokazali da su veće zvijezde nego ljudi, koliko god velike ili male zvijezde to bile, dok je Đole pokazao da je veći čovjek nego muzičar i tekstopisac, a znamo koliko je dobar u onom što radi. Uvijek je bilo onih koji su bili za ili protiv Balaševića ili bilo koga drugog, problem je u razlozima zbog čega je to tako. Danas je među Đolemrscima najveći broj onih koji ga mrze zbog njegovih izjava i koji njegovo javno mišljenje pripisuju komercijalnim razlozima što je u dobroj mjeri apsurdno. Kao što sam već rekao, mogao je on svoje javno mišljenje svesti na „Pomozi bože onom što bježi, a i onom koji ga goni“ i to bi bilo u komercijalnom, a što je možda i bitnije, i u bezbjednosnom smislu pametnije, ali eto nije htio, ili vjerovatnije da nije mogao. Pojedincima smeta njegova zajebancija iz Osijeka, da govori iskvarenom varijantom Hrvatskog tj., Srpskim jezikom, iako je valjda svima jasno da se radi o dvije varijante istog jezika, kako god se on zvao. Onda im smeta njegova satira i kritika Srpske politike devedesetih, o kojoj valjda nikom razumnom ne treba ništa objašnjavati. Uglavnom, čitajući komentare i kritike na račun Balaševića, kao i poznavajući stavove zvaničnih lidera Balkanskih naroda prema svakom liberalnom i kritičkom mišljenju, zapitao sam se, kakav bi status kod zvanične politike naših državica i u medijima istih imali dokazani velikani nauke i umjetnosti, kao i kakvo bi mišljenje ti velikani imali o našim političarima, politici i sljedbenicima istih ? Evo recimo, da li bi Nikola Tesla bio slavljen među Srbima, a Boga mi i među Hrvatima, da je mogao 1992. izjaviti da je ponosan na Hrvatsku domovinu i Srpsko porijeklo ? Da je nekom nesrećom Ivo Andrić počeo da se bavi pisanjem krajem osamdesetih, da li bi se izjasnio kao Srbin i da li bi njegova djela bila u školskoj lektiri i gdje i kad ? „Pitate me koje sam vjere, a ja Vas pitam, koliko to Bogova ima ?“ kaže Meša Selimović. Kako bi prošao da je to rekao Reis-ul-ulemi 1993.godine? Da li bi poslije toga dobio 6.aprilsku nagradu ili fetvu ? Mislite li da bi Krleža dozvolio sebi drugovanje sa Franjom Tuđmanom, kakvo je praktikovao sa Josipom Brozom ? Koga bi Mak Dizdar vjerovatnije opjevao: Aliju Izetbegovića ili Srbe na kazanima, i gdje bi to objavio ? Ne pitam se uopšte kakav bi status imali u narodu. Sa medijima kakvi jesu i politikama kakve jesu, formiranje odgovarajućeg mišljenja među nacijama sa zavidnim brojem mediokriteta je daleko manji problem od, recimo, isplate penzija. Kakvo je stanje kolektivne svijesti bilo u Srbiji 1992., i da je Tesla tad Hrvatsku nazvao „domovinom“, vjerujem da bi bilo onih koji bi tražili zabranu korištenja naizmjenične struje. Čega se pametan stidi, tim se blesav ponosi i obratno. Zbog toga vjerujem, da je Njemačka 1940. imala Balaševića, možda ga ne bi imali 20-ak godina kasnije, ali sam siguran da bi bili ponosni na njega. Eh, sad da li su oni blesavi, a ovi koji Balaševića ne vole pametni pitanje je za milion dolara. Možda je dovoljno pogledati gdje je bila Njemačka 20 godina poslije rata, a gdje je Srbija ili RS poslije iste vremenske distance. Ili da završim sa još jednim Balaševićevim stihom: „Nama je lepo, taman kako smo zaslužili“.