Ove nedelje se obilježava svjetska nedelja štednje, u skladu s tim pojedini analitičari su došli do zaključka da je u BiH „visok stepen štedljivosti“. Štedi se na sve strane, štedi se od ručka za večeru, štedi se i od penzije do socijalne pomoći da dotekne. Neki bogami odvajaju od usta pomalo da imaju što ostaviti i čukununucima. Ne daj bože da jednog dana i deveto koljeno dođe u situaciju da mora raditi ne bi li osigurali sebi sredstva za egzistenciju.
Nekada smo pjevali „Lav is in di air“ a danas „Sejvings is ol araund“ promijenili su se stihovi u glavi a i navike. Članske karte iz biblioteke neki su zamijenili visa elektron i master karticama, a neki karticama za obroke u javnim kuhinjama. Nekada smo u rukama nosili novine, a danas kataloge iz marketa da provjerimo koji su proizvodi trenutno na sniženju. Štedimo ljubav za one koji nam mogu olakšati život. Štedimo pažnju za one koji će nam sigurno uzvratiti uslugom. Štedimo na kulturi ne izdvajamo dovoljno novaca za nju. Štedimo i na obrazovanju osiguravajući pun fond časova zaposlenim nastavnicima i siguran odlazak u penziju i ne pokušavamo da obrazujemo djecu za neka deficitarna zanimanja . Štedimo živce puštajući da sve ovo samo prolazi pored nas kao da se nekome drugom dešava. Štedimo na svemu i svačemu i nadamo se bez posljedica.
Lako je nama da štedimo kad je prosječna plata u BiH 832 KM. Prosjek je „vadio“ sigurno onaj isti čarobnjak koji uporno sastavlja potrošačku korpu. Kad god imam priliku da gledam na TV-u sve što je taj Merlin uspio unutra da ubaci zapitam se da li postoje ljudi koji sve to u toku jednog mjeseca mogu i da pojedu i popiju. Zbog toga na štednju ne treba gledati kao na odricanje već kao na „planiranje i olakšavanje života u budućnosti“
Ponekad se i zapitam ko su ti ljudi koji nam iz godine u godinu „vade prosjek“? Ko nas to iz mraka uporno gura naprijed prema Evropi i podiže nam standard? Znam da trgovci zaposleni u prodavnicama, na kioscima, u pekarama imaju platu prosječno od 300-500 KM. Pa ni ovi zaposleni na pilanama, ili u hladnjačama nemaju veću platu. Isto je i sa zaposlenima u kladionicama. Možda nije do poslodavaca, možda je problem u gradu. Možda je grad u kojem živim previše mali pa su proporcionalno s njegovom veličinom umanjene potrebe, a i prihodi stanovnika.
Uglavnom na kraju dolazim do zaključka da je „stanje“ sa štednjom u BiH zadovoljavajuće i da živimo kao u bajci „vuk je sit a i ovce su na broju“.