Volim da mislim da sam kozmopolita, i da sam svudgje dobrodošla.
Nedavno mi je sinulo da su bosanske tablice danas ono što je nekad bio crveni pasoš, naravno, u kontekstu aktuelnih prilika u regionu. Što se tiče plavog bosanskog pasoša, baš ovih dana kontam kako sam od bezviznog režima koji uživamo već nekoliko godina iskoristila tu dugo priželjkivanu slobodu daleko manje puta nego što sam mislila da ću. Činilo mi se non-stop ću hajcat uzduž i poprijeko Evrope, jer eto – mogu. U tom svom „ubogom“ pasošu imam i američku vizu na deset godina. Nisam guzonjina ćerka, nisam ni državni službenik, ja sam obični profesor jezika koji živi od honorarnog prevođenja. Sloboda je u glavi. Nisam se nikad osjećala zarobljeno, čak i kad sam to skoro doslovno bila, moja percepcija je bila drugačija. Sa tim osjećajem širine se možda dijelom rađaš, a dijelom ga stičeš, ipak mislim da niko, bez obzira na porijeklo, nije nesposoban da razvije osjećaj da mu pripada sve i da on pripada svemu. Iako sam srećna što sam sa ove planete, posebno sam srećna što sam domaća baš na ovim prostorima. Mislim da su živa bića suštinski povezana sa ambijentom od kojeg su postala. Sa tim vazduhom, sa tom vodom, za tim voćem i povrćem. Istina, kad si ljut na majku, ona je najogra majka na svijetu, ali nekako sa odrastanjem dolazi i mudrost koja poništava tu emotivnost, tu razmaženost djeteta sa vječito prevelikim očekivanjima. Odrasti znači preći iz primatelja u davatelja, iz njegovanog u njegovatelja, pa tako, kad sve ide kako treba, u neka doba ti pereš guzicu onoj koja je nekad davno prala tebi.
Lejla Čolak se, kao i mnogi drugi, ljuti na svoju majku i na njenu drugu djecu i štićenike. Nije to neprirodno ni čudno, šta, ne dobija što očekuje pa je kivna. Međutim, nije lijepo, ili što bi moja majka rekla, Bogu ugodno, da se dičiš svojom ljutnjom. Majke nisu savršene. Čak i da jesu, nije prirodno da te majka prati u svakoj spoznaji. Da je tako, ne bi postojao progres, jer kako bi djeca nadmašivala roditelje kada bi roditelji bili u stanju, kao u pokeru, pratiti i podizati ulog na svaki djetetov potez. Sa svojih skoro četrdeset godina skoro sam sigurna da se sposobnosti pojedinca ponajbolje razvijaju u nepovoljnim uslovima odrastanja. U izuzetnim slučajevima pojedinac briljira svakako, i bez vježbanja da bi postigao savršenstvo. Obični smrtnici moraju proći trnoviti put iskušenja, prepreka i padanja nosom u blato da bi otkrili svoje skrivene sposobnosti, rezerve energije, pa i čudesne kapacitete za razumijevanje paradoksalnog.
Obični smrtnici moraju bušiti, kao crvići kakav veliki plod, kroz tabue, predrasude i fino izdiferencirane slojeve stvarnosti da bi došli u poziciju da osjete mir u srcu oluje. Kad listam u mislima sva dramatična opraštanja onih koji odlaze, uviđam da su to uglavnom bili mladi ljudi prosječnog (da ne kažem skromnog) obrazovanja koji se ni u čemu nisu ostvarili. Ne sjećam se da sam čitala neki lament iz pera velikog stručnjaka i znalca. Možda stručnjaci i znalci nemaju vremena za lamentiranje. Možda se veliki mozgovi ne smatraju žrtvama društvenopolitičkih fenomena, već te pojave analiziraju, hladno i prisebno, kao što čovjek u neka doba ostavi po strani uhodane emotivne reakcije i pogleda svoju majku, ili svog oca očima čovjeka umjesto očima djeteta, pa uvidi da je to tek neki mirko mirković ili neka fatima hamidović koji ima pravo da bude i grešan i ograničen i dobar i namćor, i vjernik i ateista, i lovac i alkoholičar, i sve ostalo svojstveno ljudskoj vrsti. Ne sjećam se da sam pročitala pismo vrsnog fizičara koji se pozdravlja sa Bosnom i Hercegovinom zato što mu aktuelna vlast remeti planove da riješi neki naučni problem, ne sjećam se da je neki vrhunski muzičar pljunuo na domovinu što mu sapinje ruke i izmiče notne sveske, ali znam za brojne primjere onih koji zbog svojih kvaliteta uživaju slobodu koju mnogi građani svjetlucavog zapada ili raskošnih emirata mogu samo da sanjaju.
Prije dva dana sam bila u Budimpešti, na kratko, turistički. Kaže mi prijateljica, ajmo u Sent Andreju, tamo žive Srbi. Ne znam ništa o tome, niti sam nekad čula, ali kapiram da postoji tako neko naselje, gradić, šta li, u kojem živi mnogo Srba. Nije se moglo uklopiti u plan puta, navodno je to negdje blizu granice sa Srbijom (logično), ali jesmo svratile na Palićko jezero, i tamo nam domaćica pansiona u kojem smo popile kafu, ispriča da je to zapravo sjeverno od Budimpešte (toliko o našoj logici), a između ostalog i da je svog sina poslala u Srpsku gimnaziju u Budimpeštu, odmah u blizini Srpske pravoslavne crkve u samom centru grada. Jeste li bile tamo? Nismo. Nismo ni tražile našu crkvu, ali jesmo obišle Veliku sinagogu. I ne mogu da ne napravim paralelu između Sarajeva i Budimpešte. Od arhitekture do naselja tamo nekih Arapa ili Kuvajćana ili Srba ili koga već, u neposrednoj blizini glavnog grada. U čemu je razlika između Kuvajtske džamije u Sarajevu i Srpske crkve na Menhetnu? Razlika je u vremenu nastanka. Kad se rodiš pored džamije, i odrastaš uz zvuk ezana, to smatraš kulturnim nasljeđem. A kad si savremenik uvođenju neke nove kulture, neke nove prakse, nekog novog režima, onda to doživljavaš kao atak na ustaljene navike i poznati ambijent. Onda te neko napada. Neko napada tvoj sistem vrijednosti, tvoje nasljeđe, tvoju vjeru i nevjeru. Malko smo se pogubili. Od silnog zalaganja za ono što smatramo vrijednostima koje nas čine ljudima, ne vidimo ljude. Ne vidimo ljude ispod burke, ne vidimo ljude u izbjeglicama, ljude u Romima, ljude u političarima, ljude u roditeljima, mi, obični ljudi, ne vidimo obične ljude u ljudima. Mi, obični ljudi, valjda tražimo neobično i spektakl, taman u skladu sa onom panem et cricences, šizimo na površno, na marketing, na detalje poput nošnje, boje, robne marke, jezika, naglaska tvrdeći da su to sigurni pokazatelji nekih dubljih zakonitosti o kojima, realno, nemamo pojma. Pričamo o velikim istinama, o prevarama i spletkama, a zapravo bismo trebali ušima da se poklopimo koliko smo skučeni i neobrazovani i koliko smo mogućnosti za informisanje protraćili tabireći statuse po fejsbuku i čitajući senzacionialističke naslove na smećarskim portalima.
Uostalom, nebitno je u kakvoj državi živimo, taman i da je sve sjajno, čovjek ima pravo da poželi živjeti negdje drugo. Hoćeš u Ameriku? Budi izuzetan. Razvijaj neki svoj talenat i budi izuzetan. Amerika, da uzmem nju za primjer, svake godine odredi određeni broj useljeničkih viza, tzv. zelenih kartona, za ljude koji su u nečem izuzetni. To može biti nauka, može biti muzika, može biti šišanje brada ili pravljenje vještačkih noktiju. Da, da. Ko ne vjeruje, neka provjeri. To znači da djevojčica iz Ustiprače sa minimalnim ulaganjima, u tišini svog djevojačkog sobička ima potpunu slobodu da razvija svoje talente, bez obzira šta neko o tome mislio, i zahvaljujući njima otvoriti sebi vrata za bijeli svijet. Kad je čovjek posvećen nekom svom zadatku, kada ima lični cilj, misiju i viziju, njemu je zaista potrebno malo, a najvažnije je upravo ono što redovno opanjkavamo – „da se ne puca“.
Suma sumarum, mislim da je kod nas odliva više mediokriteta nego mozgova. Ode i pokoji mozak, a kome je takvo zanimanje, taj o tome piše i javne elaborate, ali bih rekla da većinom odlaze oni koji nemaju volje, želje, snage i sposobnosti da izmuzu ovu lijepu debelu kravu kojoj sa svih strana trče sa spremno podmazanim industrijskim sisaljkama. Odlaze mladi koji su siti i umorni. Kad pogledam svog starog, koji je pola seljak a pola mašinski inženjer, koji je prije dva mjeseca pao sa šljive i nije otišao doktoru, već sam liječi otečeno stopalo koje ne može da zamiri jer ga non stop koristi. Kad pogledam njega koji decenijama svake sedmice prelazi petsto kilometara do svog sela i nazad, da posije baštu, da ispeče rakiju, da napravi kuću, pa se vraća u Sarajevo da radi. Kad vidim njega kako sa 72 godine za mjesec dana šarafanja bojlera može da odvoji za pristojan polovan automobil, njega koji je rođen u onom ratu, koji je preživio ovaj rat, njega koji naučio da radi i diže iz pepela, uvijek raspoložen, njega koji se nikad ne žali, njega koji pojmu „umoran“ daje nova značenja, nekako mi smiješna ova aktuelna generacija „mladih lavova“ kojoj sve smeta i ništa nema perspektivu.
I za kraj, svi smo mi ljudi, i sve je to ljudski. Ipak, zbog tih mozgova i onih koji to kane postati, apelujem da se prestanu miješati babe i žabe. Ne kanim aplaudirati onom koji pljuje, podržavati onog koji odustaje, ne mogu se poistovjetiti sa onim ko ne razumije, niti navijam za onog koji se vodi iluzijama i ograničenim predstavama o svijetu i stvarnosti. Ne krivim, ali ne podržavam, samo se trudim da razumijem. I za to mi nije potreban mozak, koliko srce. Srce, ono mjesto gdje njegujemo ljubav, ono je najvrjedniji resurs. Iz njega će doći empatija, iz njega će doći altruizam, iz njega će doći oprost i nada i vjera i tek kad sve to pustimo iz srca, u njemu ponikne mir.
A kad ti je u srcu mir, oko tebe je raj, sa manje ili više blata na anđeoskom licu, koje ti ruka sama krene obrisat.