Nema naroda na svijetu oslobođenog mita, ali Balkan je ipak hećimizirao na tome. Kako smo sve moguće bitke, ratove, migracije i granice mitolozirali, ostalo je onda samo da počnemo to raditi sa predmetima i ljudima. Najpopularnije i najdosadnije područje za mitomaniju po portalima, kolumnama i horoskopima je Jugoslavija.
U toj Jugoslaviji sve je bilo sjajno. Čokolade su recimo bile od pravog mlijeka, dok su domaći automobili bili od pravog lima, a ne kao današnji plastični GMO modeli koje nam zapad podmeće. Neki kolumnisti se čak kunu i kako je odgoj djece u Jugoslaviji bio umnogome bolji, te da je mlaćenje djece i odgajanje budućih koljača obična laž. To što se današnja omladina zabavlja uz turbo folk je isto zastrašujuće gomili kolumnista, jer u Jugoslaviji se raslo i stasalo uz Bob Dylana svako jutro. Ništa čudno, jer svaka mladost je lijepa, a i u mitu se ljepše živi i nema nikakve odgovornosti, kako je ispravno zborio i rezimirao Dežulović. Odgovornosti spram sadašnjosti. Mit je odgovor na svako neugodno pitanje o sadašnjosti. S toga i ne čudi da na rušenje mita, sva ta nostalgična penzionerska klika djeluje odbrambeno i zaštitnički. Niko naravno ne želi priznati da je (bio) budala, a najagresivniji su upravo oni koji su to i shvatili.
Ovih dana je upravo zato i bilo zanimljivo upratiti i intervju sa Brankom Kockicom na jednom lokalnom portalu. Kako je portaldžinica očekivala valjda da će Branko na ugovoreno mjesto doći u kariranoj košulji i razgovor započeti sa „tataratira“, njegovo pičkaranje je prenerazilo mitomansku novinarku. Cijelo njeno djetinjstvo je srušeno kao kula od karata. Plačući je otrčala u redakciju, gdje su promptno sazvali redakcijski kolegij, i ispred karte Jugoslavije jednostrano odlučili da intervju ipak ide na portal. Pokazat će svijetu da ova gnusna današnjica nema obzira ni prema Branku Kockici. Da ga je sadašnjost pojela, i da nema više ni traga od onog našeg Branka. Šta će tek biti kada redakcija novinare pošalje kod Caneta i vide da čovjek ne živi na klupi uz flašu Badela, nego u stambenoj jedinici od par desetina kvadrata, čangrizavom ženom i dva djetešca koja trčkaraju okolo, dok tata Cane čita crkvene novine.
Tako nekako je i meni bilo kada sam otkrio da salata nužno ne mora biti isključivo od paradajza, kupusa i malo sirćeta. Da je varijacija milion, a mašta jedina granica. Otkrio sam od tada svakojakih salata. Od piletine, morskih plodova, graha, različitih sireva, orašastih plodova i koječega. Ipak, najbliža srcu je ona od kobasica. Kako je mitsko mjesto svake kobasice roštilj i gomila industrijskog kečapa, u zao čas palo mi je na um da može i u salatu.
http://rodneyctrotter.blogspot.se/