Svi smo svakodnevno svjedoci pucanja društva po svim šavovima: počevši od onih najosnovnijih muško-ženskih odnosa i odnosa u porodici, alkoholizma pa do nedvosmisleno indikativnih podataka, od samoubistava do odlaska mladih i radno sposobnih iz zemlje!
Posmatranje svih ovih društvenih fenomena kao neke zasebne stvari, koje se onda u najboljem slučaju prepuštaju NVO sektoru da se sa njima nosi, je ogroman dio samog problema. To sve je naravno povezano. Kao najbolji indikator da je to tako, imamo permanentnu priču još od početka 90-tih o padu vrijednosti u društvu. Šta čini jedan narod i društvo sem vrijednosti? Šta čini čovjeka čovjekom sem vrijednosti koje ima?
Hajde da pojednostavimo stvar, i posmatramo jedno društvo kao jednu individuu. Kako bi izgledala, odnosno koje simptome bi imala ta osoba? Evo da počnemo od samih vrijednosti, promjena moralnog standarda kod jedne osobe, spremnost da čini stvari koje do tada nije bila spremna, ili je makar bila spremna da ih osudi kao pogrešne i stidi se istih, upućuje na to da ta osoba prvo ima traumu ili problem sa kojom nije suočena na pravi način.
Treba biti psihički nestabilan ili jednostavno zlonamjeran kako bi se uopšte moglo tvrditi da jedan brutalan rat, u izuzetno komplikovanom istorijskom kontekstu, nije predstavljao i da i dalje ne predstavlja traumu. Stanje rata i permanentne spremnosti da se u njega krene nije ni normalno niti zdravo psihičko stanje!
Umjesto da se ukazuje na tu traumu i traže načini liječenja iste, u BiH mediji kao i rukovodstvo (kojem to sve ide u korist) aktivno radi na održanju i produbljivanju, odnosno u najboljem slučaju ignorisanjem iste i stvaranju ravnodušnosti.
Posljedica toga svega je vraćanje u prirodno stanje društva, gdje važi samo zakon jačeg. U slučaju žena to nerijetko postaje fizički izgled spremnosti za razmnožavanje. Empatija i dobronamjernost se odbacuju i kažnjavaju. Altruizam ne postoji. Ostavljeni smo u stanju gdje se svako bori za sebe i ta borba je toliko egzistencijalna da se svaki izlazak iz tog stanja čini kao ludost ili utopija. Kada postane neracionalno biti dobar, savjest se ućutkuje empirijskim dokazima.
Kada danas, čak i mladima koji bi trebali da budu nosioci promjena i progresive, kažeš kako se boriš da nešto bude bolje, odgovor je: „To je borba sa vjetrenjačama.“ Dakle stanje mladih je: „Nije moguće da nam bude bolje.“ – čak i kod onih koji su čuli za Don Kihota. Imam novosti za vas – MOGUĆE JE! Ako su vam roditelji i njihovi roditelji bili u stanju da izgrade zemlju iz do sad čovječanstvu nezapamćene destrukcije, moguće je i danas!
Rat u Bosni i Hercegovini, kao i čitav raspad Jugoslavije se jedino može posmatrati kao pokušaj samoubistva koji je imao kao rezultat teško oboljelog pacijenta sa disocijativnim poremećajem – tj. podijeljenoj ličnosti – u BiH konkretno na najmanje tri dijela.
Ne spadam u one jugonostalgičare koji će reći da je u SFRJ sve bilo bajno, kako je to bila najbolja država i „Tile – Bog“. Da je ta država bila toliko dobro uređena, ne bi se raspala onako kako jeste. Ali je u najmanju ruku glupo ne priznati da je u toj državi veliki broj stvari neuporedivo bolje funkcionisao nego što je to slučaj danas na istim prostorima. Važno je napomenuti međutim, da glavni uzrok upravo tog raspada i uopšte dolaska do rata 90-tih opet leži u traumi iz Drugog svjetskog rata koja je gurnuta pod tepih. Pošlo se linijom manjeg otpora zarad bratstva i jedinstva. – Dobar cilj ali pogrešna metoda. Mi smo dakle narod koji je već doživio drugu traumu sa kojom se nije suočio kako treba, a ova druga je bila opet potvrda one Marksove: „Istorija se ponavlja, prvi put kao tragedija – drugi put kao farsa.“ Ne znam samo da li je veća farsa bio rat, ili ovo danas.
– „Ali ćuti bolan, dobro je, samo nek ne puca! … Konobar!“
-Za psihologa je već kasno.