Ovo naše napaćeno društvo nema pojma o životu.
Ne zna maternji jezik, ne čita, ne sluša oplemenjujuću muziku, ne gleda predstave, filmske bisere, ne čuva prirodu, ne cijeni svoje velikane, ovo naše društvo je odron totalni.
Otkad javno pišem, a pišem duže od decenije, svakakvih sam se komentara nadobijala. U velikoj većini slučajeva, negativni komentari nisu bili usmjereni na nešto što sam napisala, već su bili rezultat toga što to što sam napisala nije bilo pročitano (ili shvaćeno). Bavila sam se mišlju da napišem post sa bombastičnim naslovom, tri uvodne rečenice nabijene provokativnim porukama, a da ostatak ispunim nekim besmislicama tipa Lorem Ipsum (kako se na latinskom kaže: najedi se govana marvo šugava), čisto kao dokaz da većina onih koji spremno komentarišu i pljuju uopšte ne čitaju (do kraja) to na šta reaguju. Slijedi da imamo reakciju bez akcije. Imamo reakciju koja traži bilo kakvu akciju za povod. Imamo sunarodnike i sugrađane i suseljake koji nemaju nikakvu kontrolu nad svojim štetnim porivima, slabostima i manjkavostima. Imamo generaciju uvjerenu da je kadra prosuđivati i osuđivati iako se ‘ljeba ne zna najest.
Kapiram odluku organizatora MESS-a da Frljićevu predstavu zatvori za javnost. Ajd znaj šta je ko spreman da uradi. Još jecaju majke nastradalih u Charlie Hebdo, pobijenih na koncertu Eagles of Death Metal u Parizu, ma goni u p.m. i MESS i Frljića i predstavu, kad svaka budala može uzeti nepravdu u svoje ruke. Nije problem to što je neko kupio kartu pa će biti uskraćen za taj kontroverzni dramski uradak, jer drame očito ne fali. Problem je što je većina protivnika opijena uvjerenjima koja su zasnovana na totalnom neobrazovanju i ograničenosti. Prije svega mislim na komentare tipa „ja kulture i govana“ kojima se skreće pažnja na pogrešno uvjerenje da je kultura kulturna. Da je kultura pristojna. Da kultura ne spominje pičku i ne prikazuje kurac.
Kad kažem kultura mislim i na umjetnost, jer čemu razdvajati jednu budalaštinu od druge. Sve je to isto sranje. Šta oni tu neki festival? Za koga, za frikove, za umišljenu gospodu, za studente?
Za studente je džuma petkom, misa nedjeljom, a Parovi u slobodno vrijeme.
Pitam se i kako je Rambo Amadeus preživio izdavanje albuma „Kurac, pička, govno, sisa“ sa pjesmama poput „Mala, jebo te ja lično i personalno“ i „Prijatelju, mrš u pizdu materinu“. Kako je Vuk Karadžić postao učenjak i jezika reformator kad je napisao Crven ban, mora da je bio na drogama. A ne, to je bio Kolridž, imperijalistički seronja i narkoman, Vuk je sakupljao narodnu erotsku, ne znam samo kojeg naroda, pošto ovim našim puritancima takve prostote ne bi mogle biti dio tradicije i folkora.
Pitam se i otkud mom komšiji Križi ideja da se samobičuje na banderi u Titovoj ulici pod krinkom umjetničkog performansa, kad svi znamo da je umjetnost kad prdiš ljubičice, a kultura kad udišeš tuđi prdež na sudžukice i prerađuješ u prdež na ljubičice. I ona Marina Abramović, šta joj je značilo ono spaljivanje petokrake u bašti SKC-a, ili samopovrjeđivanje, ili koje to budale organizuju raskid ljubavne veze tako što će pješke preći čitav čitavcijati Kineski zid, kad je mogla prosto poslat SMS, ili još bolje, blokirat Ulaja na fejsu.
Oooooj, zemljo, ooooooo papci, oooooooo nebesa, šta će biti sa nama, uči li se išta u tim školama, rade li ti roditelji išta sa svojom djecom, sikću li te žene išta na svoje maloumne muževe, reže li ti muževi išta na svoje alapačaste žene kad im padne na pamet da prokevću koju ograničenu onako javno, da svi vide njihovu bruku i sramotu.
Doduše, da bi neko bio okarakterisan kao ograničen i nazadan, neko drugi mora biti napredniji i širokoumniji. Kad bolje razmislim, u toliko toga smo daleko iza svog vremena, da nam je ekonomičnije da svi zaglupimo, pa se furamo da smo dobri u društvu oborenih standarda, nego da se trudimo sustići one koji su život sprcali na razvoj i usavršavanje.
I šta je to sa tom uvrijeđenošću? Kako nešto može da uvrijedi vjernika. Evo ja sam vjernica, mene ništa ne vrijeđa. Bole me neke stvari, kao čovjeka, ne kao vjernicu, i jednako me boli skrnavljenje manastira na Kosovu kao i rušenje Starog mosta ili statua Bude u Afganistanu, ne zato što mi je žao kamena, nego, što bi rekao Balašević, žao mi konja. Žao mi marve što nije morala bit marva, što nije morala doživjeti da piše a da je nepismena, da se izražava a da ne misli, da se bije protiv samog sebe, i da reže granu na kojoj sjedi. Žao mi njihove djece što su im krila sapeta, pa da se, kao nekad Kineskinje sapetih stopala, diče svojim deformitetom kao simbolom statusa. A možda je i morala. Možda su zakazali oni koji su im mogli pomoći. Možda su kulturnjaci i umjetnici najveće pičke. Možda je Križa dokazivao da nije. Možda je Marina dokazivala da nije. Kad je izvodila performans u kojem je sebe stavila na raspolaganje slučajnim prolaznicima, da mogu da je miluju, štite ili sjeku i ubijaju, kada se predala bez rezerve, kad se pretvorila u žrtvu serviranu na pladnju, možda je tad dokazala da nije slaba, nego da je veća od svog tijela, od tog trenutka, od tuđih nakana, da je slobodna na način i u obliku koji je, sve su prilike, potpuno neshvatljiv pofinom dijelu naše populacije.
Umjetnost, kao jedan od aspekata kulture, često proziva tabue sa namjerom da ih sruši. Tabue i predrasude. Recimo da neki veliki islamofob odsluša koncert Ibrahima Maaloufa, pa tek po odjavnoj špici skuži da je upravo spolno općio sa muslimanom. Tako umjetnost mijenja ljude. Danas, u eri hiperkomunikacije informacija, ne može se desiti ga slučajno poslušaš, jer unaprijed znaš i ko je i šta je i na šta liči to njegovo trubljenje.
U Frljićevoj predstavi se navodno državna zastava izvlači iz, da prostite, pičke. „To je uvreda za Bosnu i Hercegovinu!“, rekao je jedan u komentaru na fejsu, uz odobravanje mnogih.
Zar nije veća uvreda što je njeni čestiti građani tako revnosno žele zadržati unutra.
…ipak sam optimista jer sam pesimista koji vjeruje da će nam biti još gore, dno nas ne zove, već jeca šireći ruke primalice. Tek kad se dobrano najedemo besmisla kojem težimo, krenućemo naprijed. Ko čeka dočeka. Ostalima neka je pokoj duši i vječni rahmet, amin.