OK, shvatili smo, važno je voljeti sebe. Iz te zdrave osnove, navodno, može da se razvija ljubav prema bilo kome i bilo čemu drugom. Ako se ipak ne voliš, sasvim druga priča. Koliko god da ti krene posao ili veza, ako dip daun insajd sebe ne voliš, to će negdje da ispliva i sve upropasti.
Da ne kažem u sve se usere.
Ko se ikad zamislio nad sugestivnim naslovom članka u nekom zdravoživotnom magazinu, krenuo je od djetinjstva. Majka, otac, ko me volio, ko me nije volio, ko mi je stvorio prvu traumu, ko nabio prvi kompleks, a ako u sve to ubiberiš jedan rat i ove dvije decenije poslije Dejtona, dobiješ milion i jedan razlog da se mrziš, ili u najboljem slučaju – ne podnosiš.
Ideš sam sebi na živce što otežeš neke obaveze. Mrziš se što si slab da odgovoriš kome treba kad treba šta treba. Ono što te posebno kod sebe nervira je što nikako da skontaš gdje se krije tajni prekidač u tebi, da se svi fini zupčanici uklope na svoje mjesto, pa da konačno počneš da živiš.
Navodno, to ljubav uradi.
Zato moraš sebe da voliš.
Ko danas sebe voli?
Čitam maloprije koliko miliona estetskih zahvata izvrše žene svijeta u godini dana. Ko danas sebe voli? Indonežanke što bi da budu bjelkinje? Vrijedni seljak kojem ljenštine kradu plodove? Student privatnog fakulteta u Semizovcu?
Vidjela sam jednom na fejsbuku jednu ženu, crnka, onako ljuta, možda tridesetak i koju, na svakoj slici ima šajkaču i tri prsta, meće neke velikorspske statuse, čak se slikala u uniformi.
Iako me je jeza spopala od njenog lika, imam osjećaj da ona sebe voli. Imam osjećaj da se najviše vole likovi poput praznoglavih provincijalki kojima je dovoljno da kupe pušap gaćice sa jastučićima na guzi kod Kineza i da budu zadovoljne sobom.
Imala sam drugaricu koja je sebe voljela. Ona je u dvadesetim imala svoju podnevnu dremku kad svi šapuću da je ne probude. Ja bih morala imati temperaturu 40 C da moji šapuću. Njen ritual su svi poštovali, pa i ja.
I ajde, taman i da se volimo svi, bar onako prosječno, solidno, šta je sa ovom kolektivnom krivicom.
Koncept preuzimanja odgovornosti i krivice zbog pripadnosti određenom narodu mi pogotovo nije jasan. Ljudi koji svoj lični identitet ostvaruju kroz etnički, nacionalni, vjerski identitet, oni su možda spremni preuzeti krivicu i izvinjavati se u tuđe ime, ali ja ne mogu. Mogla bih onako lažno, ali iskreno nemam nikakve veze sa djelima i nedjelima pripadnika „mog naroda“, i osjećam se njihovom žrtvom a ne saučesnikom.
Ako ću se i identifikovati kroz grupu, onda ću biti Bosanka i Sarajka. Mogu da se izvinim u ime svih Bosanaca što smo nekad naivni, ofirni pa i glupi, mogu da se izvinim u ime Sarajlija koji su gledali sa visine doseljenike i činili slične nepodopštine – i to je otprilike to. Tu se moji grupni identiteti završavaju, a vjerujem da je tako kod mnogih.
Onaj dio populacije koji se ponajprije i najviše identifikuje kroz identitet grupe, oni što prizivaju ratove, provociraju, larmaju i skaredno se ponašaju, oni su valjda neminovnost društva, i imaju pravo da žive. Imaju pravo i da se vole. Baš imam osjećaj da je tu najviše onih koji sebe paze.
Znaš ono, uglancao je svog golfa u avliji, obukao bijele tene, stavio gel u kosu i fino se sredio, i krenuo brdskim putem do kafane uz magistralu. Mogu da zamislim kako je samozadovoljan dok puljka po svjetlucavom plejeru, dok sa vufera u gepeku ne začuje uvod u Cecinu „Prođi sa mnom kroz crveno“. Mogu da osjetim koliko se voli.
Mi se, pak, mrzimo. Mrzimo što smo mi mi, mrzimo što su oni oni. Mrzimo čak i što nismo kadri praviti se da smo oni, da nam bude bolje. Mrzimo što nam ne bi bilo bolje. Posebno nas poražava osjećaj nemoći. Mrzimo tu nemoć, tu svoju sitnoću u postavci stvari. Mrzimo što smo se rodili baš sad, i baš ovdje.
Mrzimo i one koji se vole. Podsjećaju nas da je nesposobnost da sebe istinski volimo još jedna od slabosti vrijednih prezira. Zaista, čovjek koji sebe ne voli ne može…maket.
Prije nekoliko večeri dolazim sa puta i javljam se poznanici Katji – „dolazim na jedan dan, hoćemo li se vidjeti?“
„Super“, odgovara ona, i šalje link na događaj. Mikser House u Beogradu je domaćin Festivala Romske kulture i aktivizma. Super, idemo!
I samo što sam doputovala sa sela, već sam krenula da se spremam za izlazak.
Tad sam shvatila da ću se samo istuširati i obući ponovo isto. Poklonjene lanene pantalone koje ne skidam cijelo ljeto, pa već imaju nekoliko rupa na šavu. Duboke starke blago umeljane blatom zahvaljujući mom ogromnom psu kojeg je skoro nemoguće svezati. Obična jednobojna majica, i stvarno se zapitah – na šta ličim.
„Koliko ofucano ti izgledam na skali od 1 do 10“ pitala sam Katju čim smo sjele u auto. Čini mi se da sam prvi put u životu očekivala mišljenje o svojim „manjkavostima“ bez straha, već sa zanimanjem. Meni je sada moja ofucanost svjedočanstvo koliko važnijih stvari ispunjava moj život. Sve što ja nekom jesam je sporedno spram onog što osjećam. A osjećam da mi je drago što sam živa, i to baš ovakva. To mi zvuči kao dobra osnova za zavoljet sebe. Ja imam pravo da budem ja i da zbog toga budem srećna.
Mi imamo pravo da budemo mi, i da zbog toga budemo srećni. I nemojte podizati djecu sa osjećajem krivice ili ulogom žrtve. Neka se ničeg ne sjećaju. A ako se istorija uistinu ponavlja, svejedno će je doživjet. Daj da bar dotad budu mirni. I da se vole.