Neki dan sam sasvim slučajno, ako slučajnost postoji, upoznala jednog zanimljivog čovjeka. Neurohirurg iz Sarajeva koji živi u Splitu, i predaje hirurgiju po sveučilištima. Spomenu da je napisao knjigu, kasnije je nađoh na internetu, pa se udubih u čitanje, čemu inače nisam sklona.
O čemu se radi…naime, on je bio u punoj snazi kada je počeo rat. Žena, dijete, posao hirurga, stan u srcu Sarajeva, kuća puna umjetnina, život pun prijatelja, recept za izvanrednu priču. Međutim, rat mijenja sve, sve što je posjedovao stradalo je u prvim granatiranjima, ženu i sina šalje konvojem iz grada, a on ostaje.
Knjiga koju je napisao je na engleskom praktično predstavlja zbirku pisama upućenih ženi, povezanu opisima doživljaja prvih godinu dana rata. Kako je počeo rat u očima jednog gradskog hirurga, kakva se vrsta obaveze nameće kada u danu pristignu stotine ranjenika, kako izgleda kada krv doslovno teče u potocima, i kako je počeo rat iz perspektive čovjeka koji je samo želio da živi, njeguje porodicu i radi svoj posao.
Iako ne volim ratne priče, njegova knjiga me je potpuno zaokupila. U svemu je toliko prisebnosti i zdrave doze humora, da sa svakom stranicom imam osjećaj da proničem u dušu autora, da bih isto kao i on doživljavala i tumačila sve one specifične karakteristike našeg rata.
Kada je njegova priča ugledala svjetlost dana na engleskom, Bosna i rat u Bosni su već bili izašli iz žiže interesovanja. Pored prodaje na Amazonu, digitalni primjerak je postavljen na sajt za besplatno preuzimanje, nek’ raja čita.
Aktuelno pitanje je da li knjigu treba napraviti i na našem jeziku, srpsko-hrvatskom. Da li bi danas postojalo interesovanje za takvo nešto.
Znate, moje dane prožimaju stvarni ljudi u stvarnom svijetu, i medije skoro i ne pratim. Znam da se spominje neki rat, pitam se da li je sve patka ili se stvarno treba zabrinuti, međutim, većinu vremena sam na terenu i u stvarnim ljudima vidim nešto sasvim suprotno. U Kuparima slušam u hrvatskom odvjetniku koji je u onom ratu zlatom otkupljivao Srbe. Kuparski Šindler. Upoznajem neurohirurga kojeg su u Sarajevu optuživali da je srbofil, a u Mostaru da je islamofil, koji je o tome napisao knjigu, po meni sjajnu.
Na terenu vidim prijatelja koji danima strepi kako će na Pelješac sa BG tablama. Šaljem ga na najpitomiji granični prelaz u Hrvatsku, a on i to uspije da zezne, ono kad se hoće. Tako je srbenda sa ženom i bebom profurao kroz rampu, bila dignuta, kućara neupadljiva, jer su mu prije toga na nekom novom punktu što još nije u funkciji rekli, “ma samo vozi”. Nisu mislili baš skroz, ali se on valjda od prpe zbunio, pa filmski proprašio ispred granične policije. Pa jesi li normalan, pa povreda graničnog prelaza, pa drama…dok dijete ne zaplaka. Tad se graničar prenu, ajde kaže, vozi, danas ste mi se ionako svi popeli na glavu..i propusti zle Srbe ko obične budale, a ne kakav agresorski faktor.
Tek kad vidim tuđu strepnju, shvatim u kakvoj propagandi danas narod živi. Moja perspektiva je sasvim drugačija, ali sam sve više sigurna da bi danas moglo biti interesovanja za hirurgovu knjigu.
Čitali smo i slušali smo o ratu iz perspektive ovog i onog, i svakodnevno čitamo komentare stručnjaka amatera koji se pozivaju na neke informacije koje, što se mene tiče, sve mogu biti tačne. Nismo čitali o ratu iz perspektive nekoga koga možemo cijeniti po više osnova, nekoga ko nije bio ni gladan ni žedan, ni nacionalno nabrijan da ima bilo kakav interes da se desi rat. Nekog ko nije čekao rat da stekne moć, nekog ko raspolaže sa dovoljno kulture, širine i pismenosti da se izrazi na rijetko pitak način.
Možda se to meni samo čini, možda sam pod dojmom iz nekih drugih razloga, ali svakako preporučujem. Knjiga je pisana tako da je može čitati i neko ko osrednje poznaje engleski. Možda, nadam se, uskoro bude i verzija na našem. Zasad, postoji samo djelić predgovora:
“O ne, još jedna knjiga o Sarajevu, gradu-heroju! Baš dosadno.“
Ne brini, dragi čitaoče, ovo nije knjiga o ratu, herojstvu i masakrima, ovo su samo sjećanja na jedan zanimljiv period mog života, poslije koga se Zemlja počela okretati u suprotnom smjeru, a svijet dobio nove dimenzije i nove boje. Oni kojima su ova zbivanja poznata će primijetiti da imena i datumi nisu uvijek zabilježeni točno; ponekad su i sasvim pogrešni, kao što rekoh, ovo nije povijesna studija, ali nije ni fikcija – većina ovoga što je opisano stvarno se dogodilo. Ovdje ćete naći i neke emocije koja sigurno ne spadaju u ozbiljne tekstove koji teže postati naučno štivo, ali ne očekujte od mene ni tužnu priču o tragičnim događajima, suzama i ljudskoj patnji. Moja namjera je da vam predstavim, čak i u ratnim okolnostima, trenutke radosti i smijeha; to je, vjerujem da ćete se svi složiti, ono što svi trebamo i što nam uvijek dobro dođe.
Ako čitatelj očekuje da izvještaje o mrtvim i ranjenim, ili mračne opise gladi, prljavštine, smrzavanja i očaja, bojim se da će ostati razočaran – o tome je već i previše rečeno i napisano. Oni koji od ove knjige očekuju političke procjene o tome ko je kriv a ko nevin, ko je započeo, a ko nastavio – žao mi je, najbolje je da odmah odustanu od čitanja – ovo nije knjiga za njih.
Nisam uopće imao namjeru objaviti ovaj tekst: najvećim dijelom ova sjećanja su nastala na osnovu privatnih pisama upućena mojoj supruzi i sinu, „Pa ko to još piše pisma?“, kao da čujem pitanje nekog sumnjičavog čitatelja? “Pišu, pišu, u posebnim okolnostima“ nažalost, uglavnom nesretnim – mogao bih dodati.
Kada je počeo rat u Bosni, moja supruga Karmen i moj sedmogodišnji sin Filip su posljednjim izbjegličkim konvojem napustili Sarajevo (naš dragi dom, kao i sve što smo posjedovali, sravnjeno je sa zemljom), a ja sam ostao u bolnici, da radim pro patria, i spašavam duše (manje) i tijela (više), koliko se to moglo. Sve komunikacijske linije su uglavnom bile u prekidu, pa nam nije preostajalo ništa drugo do da pišemo pisma u nadi da će možda sutra, možda idućeg tjedna, a možda kroz tri mjeseca, neki Dobri Samarićanin prihvatiti ulogu poštara i iznijeti te listove papira kroz opsadu u kojoj se Sarajevo nalazilo.
Stranice koje slijede manje ili više uspješno opisuju događanja u prvoj godini rata. Kao što će pažljiv čitatelj uskoro primjetiti, u knjizi ne postoji neka čvrsta struktura niti jasna organizacija pisanja – ja sam samo nastojao opisati svojoj obitelji šta se oko mene dešava, i kako se nosim sa tim. Imajte na umu da je sve što je napisano moj osobni stav i da je daleko od neke svete istine. Zapravo, ako nemate ništa protiv, ovo izlaganje bih mogao opisati kao tok svijesti (ili još bolje „što na umu to na drumu“), a ako neko ima bolju ideju, sa zahvalnošću ću je prihvatiti.