Ima tih ljudskih sudbina za koje kad ih čuješ pomisliš da je ovaj svijet velika nepravda. Ima tih sudbina koje se suočavaju s teškoćama koje mi nikad nećemo razumjeti. Ima tih sudbina koje kad ih upoznate osjetite veliku ljubav i dobre vibracije.
To su priče za koje vam nije potrebna metafora niti bilo kakva stilska figura da bi bile ispričane. Samo poslušajte njihov glas.
Ja sam ih danas slušala, a vi molim vas pročitajte.
Klub samozastupnika Udruženja Leptir – Udruženje roditelja, građana i prijatelja za pomoć djeci i omladini sa posebnim potrebama
AJLA „Želim raditi u salonu vjenčanica“
Ajla je oboljela od dijabetesa, ima samo četiri razreda osnovne škole i zbog njenih zdravstvenih problema nije bila u mogućnosti da nastavi školovanje, jer majci nije bilo dozvoljeno da bude s njom u školi. Ajla čeka novi Zakon o obrazovanju odraslih da bi vanredno polagala peti i šesti razred. Kaže da se sa svojom mentoricom Amelom Mlaćo pripremila i da će položiti razrede. Želi završiti školu, neki zanat i želi raditi u salonu vjenčanica.
Voljela bih da ste mogli sjediti s Ajlom, salušati njene želje, potrebe, nadanja, vidjeti njen osmijeh. Osmijeh koja osvaja svijet. Toliko optimizma nisam vidjela već godinama.
DINO „Želim osvojiti medalju u košarci na Specijalnoj olimpijadi u Sarajevu“
Dino je završio osnovnu školu u Sarajevu, u specijaliziranoj školi za djecu sa poteškoćama.
Trenira košarku i ima svoj tim koji čine Alen, Dario, Safet, Matej, Sefer i novi Ajdin. Imaju trojicu Ajdina u udruženju, moramo ih nekako razlikovati. J
OZREN „Volim muziku“
Ozren je vezan za kolica i potpuno zavisi od svoje majke. To su one majke u kojima je hiljadu srca, koje nose sav teret ovoh svijeta na svojim leđima. Teret koji je samo majka spremna da podnese.
Voli muziku, a posebno Gorana Karana i voli slušati klape.
MIRZA „Želim jednake mogućnosti za školovanje kao i svi ostali“
Mirza je učenik četvrtog razreda Gimnazije, hoda sa štakama i ide u školu koja nema regulisan pristup djeci sa invaliditetom. Mirza kaže da rampe koje imamo nisu urađene po standardima, da prilazi za osobe sa invaliditetom skoro i ne postoje. Škole nemaju čak ni prilagođene toalete.
Kad vidite Mirzu dobijete osjećaj da je sve na svijetu moguće. Dobijete osjećaj da nemoguće ne postoji.
SELMIR „Želim i dalje raditi“
SELMIR je slijep. Ima 23 godine i fizioterapeut je. Zaposlen je preko Fonda za zapošljavanje i rahabilitaciju osoba s invaliditetom u Dom zdravlja na godinu dana. Ta godina dana uskoro ističe i Selmir bi volio da ostane raditi. Dobar je fizioterapuet i uopće nisam iznenađena činjenicom da mnogi pacijenti ne primijete da je slijep. Skoro da nisam ni ja.
Pogledajte sliku i te osmijehe, ta hrabra lica koja se bore sa surovom okolinom. Okolinom koja samo uzima, malo daje. Okolinom koja je sklona predrasudama, stereotipima, a nije voljna da se suoči sa nepoznatim. Sve dok nije u našoj kući i dvorištu nismo spremni da otvorimo svoja srca i um drugačijima od nas. Sklanjamo se kao da nas se ne tiče. Tiče nas se. Ti mladi ljudi su dio našeg društva, dio nas. Imaju pravo na jednake šanse kao i mi. Imaju pravo da se školuju, rade, budu aktivni dio društva. Ono što je za njih velika borba, za nas je sitnica. Za početak pročitajte priču ovih pet hrabrih i upornih heroja. Neka nam oni budu motivacija da istražimo nepoznato i nađemo način kako da im pomognemo. Vjerujte, njima ne treba puno. Samo malo više naše dobre volje i možemo napraviti čuda.
Oni to zaslužuju!