Dragan, Bakir, Milorad, pogledajte. Pogledajte lice mog oca, dobro pogledajte i pamtite čovjeka kojem ste uzeli sve i niste ga zatrovali mržnjom. Prvi red, prvi s desne strane.
Devedeset i treća.
Moj tata. Upalo mršavo lice, kosti se broje na koži. U očima strah. U ušima vrisak onih koji su ostali. Upravo razmijenjen iz logora. Namjerno ne govorim ime logora.
Svi nose iste boje, boje krvi, boje straha.
Svi nose iste zastave, na kojima plače oko uplašenog djeteta.
Svi nose ista znamenja, pečate od krvi i straha.
Svi imaju zajedničko ome – Rat!
U njima krik nečije majke, kćeri, sina, nečijeg oca. Ovo je moj otac.
I nakon strahota koje poznaju samo oni koji su preživjeli zloglasne logore smrti moj otac me naučio najveću lekciju, ne mrzi. Jer nije krvnik onaj narod pod čijom zastavom tekle su rijeke krvi u nekom logoru. Gdje istekao je život iz očiju četverogodišnjeg Mirze. Ne mrzi narod, rekao je moj tata. Oni su krivi.
Oni koji su nacrtali olovkom rat i logore. Oni koji su na sigurno smjestili svoje sinove. Svoje očeve.
Oni koji nam i sad toiko godina nakon rata sviraju ratnim trubama. Da pod nacionalnom ucjenjenosti skupe glasove. Za nove ratove. Za nove očeve u logorima.
Moj otac me je naučio ne samo da ne mrzim. Naučio me je da volim. Ovu zemlju kojoj ne daju mira. I sve narode koji žive u njoj.
Oni nam spremaju nove podjele. Da rasparčaju gradove i domove na tri dijela. Da logori niknu kraj nekih rijeka koje nose leševe.
Ja biram ljubav.
Ja biram zemlju bez ratova.
Ja biram neporušene domove.
Ja biram zemlju bez logora.
Jer tako me naučio moj otac.
Devedeset i treća..
Da se nikad ne ponovi.