Vidim tu i tamo da se piše o zahuktavanju predizborne kampanje i vjerujem da je tako. Na mene ta kampanja nema neki uticaj, ne gledam televiziju, dosta putujem i svako slobodno vrijeme sam zauzeta svojim obavezama i planovima.
Čujem ponešto o Dodiku i referendumu, teško je ne vidjeti naslov ili ne uhvatiti nešto o tome dok vrtiš radio stanice u autu. Taj referendum i to forsiranje proslave nekog praznika naravno da nije nikakav prioritet, jasno, narod se zamlaćuje glupostima, jasno, plasira se neka stara žvaka i podiže netrpeljivost, i to je jasno, sve je jasno, sve je isto, u Bosni ništa novo, šta ima kod vas, kako vaši i kad ćete nam malo doć?
Dosta putujem, ali kad sam u Bosni, živim na selu. Kad pomislim na politiku, pomislim na zajednicu seljana, i to maštam o nekoj koju čine mladi, obrazovani i mudri ljudi koji su se okrenuli prirodnom blagu. Pomislim kako se udružuju kroz principe permakulture i biodinamike, kako proizvode organsku hranu, i kako se prirodno javlja potreba da im državni okvir u tome bude pomoć umjesto smetnja.
Kad pomislim na politiku, pomislim kako je neko od njih predsjednik mjesne zajednice, pa načelnik opštine, pa tako dalje i tako dalje, a da strana čije interese zastupa uistinu jeste strana kojoj pripada, čiji život poznaje i čije izazove razumije.
Ako ja, kao obrazovana „gradska“ žena sada živim na selu i imam ideje kako unaprijediti život mojih komšija seljana, sve će se prije ostvariti ako u vlastima postoje ljudi spremni za takvu situaciju, ljudi koji očekuju obrazovani svijet u ruralnim sredinama. Isto tako, ako prepoznajem takvu potrebu, a vidim da takvih nema, sljedeći prirodan poriv je da budem ja ta koja će to odraditi. Da se samoproglasim seoskom referentkinjom za pitanja humanih savremenih trendova, i samim tim – postanem političarka.
Mi smo nekako zakucali u suprotnom smjeru. Mi godinama gledamo u iste čudne likove kojima politika služi za ostvarivanje sasvim drugačijih ciljeva i još uvijek se čudimo i ibretimo dokle. Ne interesuju me Dodikova djeca, Čovićeva imanja, ti najpopularniji političari su likovi u rangu starleta iz rijelitija, a što se tiče ozbiljnosti položaja koji drže –uvijek mi se vrati san o formiranju lokalnih kolektiva i prirodnoj ekstrakciji likova koji će opravdano doći na ta mjesta.
Zeznuli smo se kad smo počeli da ponavljamo da je politika kurva. Toliko puta smo izgovorili da su svi političari govna da smo se uspjeli, kao da smo djeca, ubijediti da je politika velika kaka, i da se moralnost pojedinca, između ostalog, ogleda u potpunom odsustvu bilo kakvog političkog angažmana u životu.
Ubijedili smo sebe to zahvaljujući mehanizmu kojim psiha opravdava svoje nepreuzimanje inicijative – Ne vrijedi! Ako odu ovi, doći će drugi još gori! Ma bilo bi tu super, ali kad bi SVI TO URADILI!“
I okej je što niko nije raspoložen za ozbiljnu revoluciju. Ona u tom smislu više nije ni potrebna, samo gledajmo svoja posla i pustimo da nas to ujedini. Politika se izdestiluje iz situacije, a ne obrnuto. Ali mi ne preziremo to obrnuto, mi smo navikli na obrnuto. Naš odnos prema politici je stvarno smućkan i nejasan.
Tito je, recimo, politički instituisao nesvrstanost, politički izdejstvovao sebi avione, kamione i brione, politički održavao duh socijalizma, i politički je sve otišlo do vraga kad ga više nije bilo, jer je odjednom svako dobio poligon da zastupa svoje interese.
U tom smislu svi nosimo neki oblik sklonosti ka diktaturi. Ili idealizujemo i obožavamo neke zamjene za Tita poput Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića, ili bismo i sami bili diktator, pa jednom za svagda odlučili ko zaslužuje a ko ne zaslužuje da živi u društvu koje smatramo svojim.
Međutim, to su sve visoke filozofije onog na vrhu, stvarni život zavisi od stanja na terenu, a stanje na terenu kontrolišemo mi, pojedinci. Mi prosto treba da se bavimo nečim što nam ima smisla, a to će diktirati raspoloživi resursi. Ako pogledamo u čemu smo najbogatiji, lako ćemo zaključiti šta bi to moglo biti. Zapravo, fizički je ova zemlja izuzetno bogata, toliko bogata da je, radi kosmičke pravde, narod psihički osiromašen da to ne vidi.
Nama ne treba nikakvo rješenje spolja, jer će sva rješenja spolja biti usmjerena na interes ljudi spolja. Nama trebaju rješenja iznutra, za ljude iznutra, koji žive unutra.
Zato moramo živjeti, aktivno i intenzivno, domišljati se i dovijati, stvarati i kombinovati, težiti i stremiti, i iz toga redovno zaključivati šta je to što nam je potrebno i što se može nazvati društvenim interesom.
Dok se mi saberemo, organizujemo, pa pojavimo kao opcija na nekim izborima u budućnosti, neka vlada neko ko nas neće unazađivati. Glasaš za koga bilo, za neku nepoznatu strančicu, kao što su bili oni što su se sprdali u Mladenovcu pa dobili puno glasova.
Hoću reći da je priča o Dodiku kao priča o Staniji. Ko ima vremena za to, ne bavi se ničim pametnim u životu, a pametno je, na primjer, uraditi pet sklekova ili podmazati vrata koja škripe. Sve je pametnije od toga.
Ne može mi niko širit nikakve govore ni huškanja ni laži ni prijetnje ako ga ne slušam. Da su svi u RS-u ja, izlaznost na referendum bi bila nula, i time bi se postiglo više nego bilo čim u posljednje dvije decenije.
Gledajmo svoja posla, bavimo se svojim poslom, krenimo od onog što imamo. Ne znam šta drugo.