Nedavno je na fejsbuku osvanula fotografija moje male komšinice od nepune dvije godine, zavaljene u dječija kolica, raširenih nogu, u gaćicama/pelenama. Lijepo, prelijepo dijete krupnih plavih očiju i svilene plave kose.
Sliku je postavila vlasnica vrtića, a uslikala ju je nekako nespretno, ističući u prvi plan njene raširene butine i međunožje.
Na tržištu svakodnevno niču nove predškolske ustanove. Mlade žene bez iskustva sa entuzijazmom otvaraju vrata svojih manje ili više improvizovanih vrtića, a zadovoljni roditelji dovode svoja najveća blaga.
Roditelje je relativno lako zadovoljiti. Presudni faktori, nažalost, često nemaju veze sa dobrobiti djece, pa se uglavnom odnose na udaljenost vrtića od posla i kuće, i cijenu. Ako je blizu i nije preskupo, dovoljno je virnuti hoće li dijete živo dočekati 5 popodne, i ako hoće, hvala doviđenja, vidimo se sutra.
Roditelj koji pita „a po kojem programu radite?“, „gdje nabavljate hranu koju servirate djeci?“ je već zakeralo, picajzla, i nafuranac.
Često smo svjedoci afera u vrtićima zbog strašnih propusta u ishrani i higijeni, pa i tu roditelji znaju zabiti glavu u pijesak jer mijenjanje vrtića, i sve komplikacije koje to poteže, je često jednostavno previše za njih.
Ako je dijete nasmijano, jebajiga, dobro mu je, moglo bi i bolje, ali dobro mu je.
Tako se stvorila atmosfera u kojoj se jako malo pažnje u podizanju djece posvećuje samoj djeci. Fokus je na zaštiti interesa roditelja sa jedne strane, i interesa vrtića sa druge. O interesima djece na kraju ne brine praktično niko, osim neke posvećene vaspitačice, ako imaju sreće.
Interesi djeteta su jasni: čisto međunožje, tijelo bez parazita, pravilna ishrana i korisne aktivnosti.
Međutim, posljednjih decenija (već su to decenije), interese djeteta ugrožava nova pojava, internet predatori. Najveća intima djeteta danas se objavljuje svuda – društvene mreže su pune kontakt podataka o djeci, i intimnih fotografija uparenih sa imenom, pa i tagom na profile roditelja u kojima jasno stoji gdje žive, koliko djece imaju i gdje svakog dana ostavljaju tu djecu.
Pedofili su tamo gdje su djeca, gdje će drugo biti. Skidaju javno objavljene fotografije, pa ih i prodaju na crnom tržištu, jer odakle ti fotografija da na nju onanišeš, neka dobra, visoke rezolucije, a da je dijete na njoj opušteno kao pred nekim kome vjeruje, ima onaj sjaj u očima, onu podatnost i povjerenje. Pa jel.
Dvije su mogućnosti za pedofila. Jedna su fotografije sa terena, gdje mora fotografisati tuđe dijete, a ne može mu tek tako prići. Da se vide detalji, a idealno – svaki detalj.
Druga mogućnost je da uzmu ono što im sami roditelji i vaspitači daju. Daju i ne slute.
Pedofili su samo jedna opasnost. Tu je i zlostavljanje od strane vršnjaka, nažalost takođe često i sa tragičnim posljedicama.
Svi znamo kako neprijatno zna biti kada si tinejdžer/ka ili dovedeš curu/momka kući, a tvoji uzmu da prepričavaju nešto iz tvog djetinjstva. Njima je smiješno, drago i simpatično, a ti bi u zemlju da propadneš.
Ima ljudi koji kažu da ih ne stavljaš na fejsbuk, a djeca, mala djeca, to ne mogu da kažu. Svakim objavljivanjem snimaka djece dajemo materijal da sutra na nas budu kivni, a da ne pričamo kako trogodišnjakinja u maminim štiklama sa nespretno stavljenim karminom može ući u anale sajber pedofilije, i biti u top 10 pedofilskih volpejpera svih vremena na deep webu.
Šta je deep web
To je internet van gugla. To je internet van zvaničnih registara i pretraživača. Po nekim procjenama, „gugl internet“ je samo 1% ukupnog interneta, 99% je deep web. Deep web su stvari koje su dostupne, ali ne svakome i preko običnih pretraživača. Pretraga avio karti ili logovanje na internet bankarstvo, to su operacije deep weba, na primjer. Ovdje, kad napišem blog pa ga objavim, on stoji na serveru i čeka odobrenje. Za to vrijeme on je u deep webu, i nije ga moguće naći preko gugla. Tek kad se objavi i postane dostupan, prelazi u ovaj „gugl web“.
Postoji i dark web – mali dio deep weba koji maskira podatke o korisniku poput IP adrese i omogućava anonimnost. Tom dijelu interneta se pristupa pomoću Onion aplikacije koja je slična guglu. Na dark webu se trguje drogom, ljudima, oružjem, pornografijom, tu je moguće naručiti ubistvo ili odati državnu tajnu. Kada je Asanž osnovao Wikileaks, učinio je to na dark webu, tako da se cjelokupna afera nije odvijala na ovom internetu već na tom, skrivenom i tajnom, međutim, iako je Asanž sad već svima poznat, samo mjesto radnje su mnogi prosto previdjeli.
Dakle, velika je vjerovatnoća da nikad nećete znati ni vidjeti da je fotografija vašeg djeteta hit u mračnim prostranstvima globalne mreže. Što ne znaš, i ne boli, ali je problem što ta mreža prikazuje i gdje se taj objekat želje može naći. Kako se zove, gdje živi, i koju školu ili vrtić pohađa.
Zna i ko ste vi, i šta slušate, i da se pakujete za more, što se više predstavljate, to je lakše nekome da glumi da vas poznaje. Imate li jasan dogovor sa vrtićem ili školom ko i pod kojim uslovima može preuzeti vaše dijete umjesto vas?
Pišete kakve igračke dijete voli, čega se plaši a čemu trči, pišete kad ste ko frizera, kad u dućanu, kad na kafi, a kad se pakujete za put. Strancu uopšte nije teško sa par pravih informacija stvoriti kod vaspitača dojam da vam je rod, kum, najbolji prijatelj, i pritom ima u rukama baš ono što vaše dijete najviše voli.
Roditelji, ali i obrazovne ustanove poput vrtića i škola, moraju raditi na međusobnom podizanju svijesti o ovim stvarima. Djecu treba zaštiti od roditeljskih grešaka, ne smijemo im odmagati nepromišljenim postupcima kojima im možemo ozbiljno promijeniti život.
Kako uslikati dijete za javno objavljivanje:
– Da se ne vidi lice (dijete drži otvorenu knjigu koja mu sakriva lice, okrenuto je leđima ili poluprofilom, vidi mu se tjeme odozgo)
– Ne slikati golu djecu, djecu u donjem vešu, golišave na plaži ili u kupatilu.
– Ne objavljivati imena djece i detalje koji zlonamjerniku mogu reći previše.
Neki vrtići praktikuju potpisivanje saglasnosti od strane rodelja da fotografije njihove djece budu objavljivane u promotivne svrhe. Time se ništa ne postiže za dobrobit djeteta. Sa pristankom roditelja ili bez, besmisleno ga je izlagati bilo kakvom suvišnom riziku zarad tako jednostavnih stvari kao što je promocija.
Wall Sreet Journal je 23. maja objavio članak „da li roditelji treba da objavljuju fotografije svoje djece na internetu“ u kojem su dvije žene iznijele svoje razloge za i protiv. Jedan od argumenata za se odnosio na „jačanje zajednice“ kroz dijeljenje detalja o porodičnom životu i djeci sa javnošću. U korist objavljivanja je govorila žena iskusna u izdavaštvu i savremenim komunikacijskim tehnologijama. Nije mi zvučala naročito uvjerljivo, nekako je nonšalantno prelazila preko potencijalnih opasnosti, oslanjajući se na pretpostavku da „neće, neće..“.
Svakom od nas ostaje da se zapitamo, vrijedi li to i jesmo li se izgubili u svijetu društvenih mreža i lova na lajkove. Država nas neće sprječiti da ugrozimo sebe i svoje porodice, ali nam hoće, preko policijskih organa i službi za borbu protiv sajber kriminala poručivati da to ne radimo.
Naše podneblje je još uvijek zaostalo po pitanju internet kulture, pa prosječan korisnik interneta ne izlazi na proteste kada najave promjenu politike baratanja sa ličnim podacima korisnika poput ACTA sporazuma i tome slično. To su nama još uvijek apstraktne stvari, važno nam da ima signala, a šta se tačno sa nama u tom virtuelnom svijetu dešava, time se ne bavimo. Prosječan korisnik interneta sebi tim korištenjem još uvijek pravi više štete nego koristi. Mlađe generacije će biti vještije, ali to ne znači da žele da im od prvog dana života snimcima i privatnim informacijama pravimo profile u računarima nekih tamo, nepoznatih ljudi.