Možda je dobro ovaj tekst početi priznanjem, jer rijetko sebi priznajemo neke stvari, a dok ih ne priznamo ne možemo početi ni kvalitetno da ih rješavamo.
Ja, recimo, priznajem, nisam baš odavno pisala ovdje, a pišem najčešće kada se u meni nakupi toliko stvari koje ne mogu ni sa kim da podijelim, pa onda opletem po tastaturi, lupam iz sve snage kao po nekoj staroj pisaćoj mašini da olakšam dušu. Povratim sve nakupljeno na virtuelne stranice i nikako mu se ne vraćam. Gadi vam se nekada to povraćeno, kao da ste jedva čekali da ga se riješite. Ne čitam ponovo, pa nisam luda da se vraćam i popravljam ako nešto nije dobro, pa ko to danas još radi.
Vani je sivo – Gužva u 16ercu, je jedna od mojih dražih pjesama. Zašto? Pa, ne znam ni ja zašto, ali naslov joj je prosta izjavna rečenica koja često identifikuje činjenično stanje, a ja baš volim činjenice i često se njima zamaram. Činjenice su super. Sva nauka zasnovana je na činjenicama, a svi mi znamo kako je nauka, takođe super i rijetko kada griješi. Osim same seba, činjenicama često zamaram i druge ljude, ali čini se da oni baš i ne dijele moj entuzijazam povodom svega toga. Šta znam, ja onda kažem da ih ne razumijem jer su oni umjetnici ili im se možda samo ne sviđa pjesma i ne vole taj žanr muzike. Možda su samo drugačiji od drugih, a ja sam obična i ista.
Nego, da se ja vratim na nekakav kurs (kao da se isti nazire u ovom tekstu, ali ajde). Danas je napolju stvarno sivo. E, sada ne bi to bilo ništa čudno, jeboga ti dan k'o dan, vremenska (ne)prilika k'o vremenska (ne)prilika, da mi nismo u mjesecu avgustu. Silom prilika, naš slobodarski, revolucionarni narod voli ustaljene propise i pravila, ne voli kada se nešto mjenja (osim ako to nije na društvenoj mreži) pa je tako valjda negdje, nekad zapisano da u osmom mjesecu ljeta gospodnjeg treba da prži sunce ili da vas umilno grije (kakve ko sad ima afinitete, ne ulazim u to), te mu današnji dan nije po volji. Zbunjen je narod naš ovom iznenadnom činjenicom. Prkosan je naš narod i nadasve dosjetljiv jer će naći stotinu načina da ti pokaže da si ti ustvari lud jer se prikladno oblačiš prema vremenu, a ne prema kalendaru. Ali hladno je, pokakušaćeš ti sirot i jadan da se odbraniš i dobićeš jedno kategorično ne, jedno opovrgavanje činjenice i ostati sluđen u čudu i pitati se zašto.
Zašto je tako dobro, moderno, poželjno odbijati činjenične stvari i stvarati neku svoju prividnu realnost i u nju uvlačiti druge ljude. Sve je to ustvari modus za tjeranje vode na svoj mlin i opravdavanje svojih postupaka. Mislim realno, jebeš sivilo, dan i hladnoću. Banalan primjer. Ovakav način djelovanja ustalio se u društvu gdje sve neleogičnosti koje je čovjek u stanju da smisli promiču kraj tebe kao kroz neku veliku sobu sa mnogo stvari i onda ruše te stvari na pod, a ti se jadan zdušno trudiš da ih pokupiš i vratiš na pravo mjesto.
E zato, dragi moji te ljude treba stvarno zvati umjetnicima, jer stvaraju nešto neshavtljivo i nepojmljivo ljudskoj prirodi. Problem je samo što su umjetnička djela neupotrebljiva, lijepa za vidjetiti i osjetiti, ali bez upotrebne vrijednosti. Krajnji korisnik je samo sam njegov kreator, a ti se Muzafere kupaj.
Eto, sad mi je čak malo i lakše kad sam vam sve ovo ispričala, a možda sam samo danas obukla džemper pa nisam htjela priznati da mi je vruće.