Ropstvo je odlična stvar. Ne šalim se. Stvarno. Znam da godinama slušate na TV-u, po novinama, možda i u školama, kako je ropstvo užasna stvar, ali sve je pitanje perspektive, ne? Osim toga, ti što piskaraju po novinama i nešto vas kao uče po školama nikad vam i ne kažu šta je to tačno ropstvo i ko su to robovi, tako da i ne možete imati jasnu sliku. Znam ja naš obrazovni sistem, nabubaj pojmove i to ti je to. Ne daj Bože da se nešto stavi u kontekst ili nauči da poveže sa današnjom situacijom.
Pa ste tako najvjerovatnije naučili da su robovi bili crnci koje su Amerikanci (obavezno Ameri, rijetko se kad šta spomene i o Evropljanima, pošto su oni viša vrsta i ništa pogrešno ne mogu napraviti), dakle, koje su Ameri dovukli iz Afrike da im rade na plantažama za džab džabusum. Pa su onda jadni robovi bili potpuno pod vlašću svojih gospodara. Gospodaru (kako to samo gospodski zvuči- ima da ih zovem drkarošima!)- drkarošu se znači ne svidi nešto što je rob napravio (ili, ne daj Bože, NIJE napravio), može da ga izlupa, prebije, iskrvari, pa i ubije. Samo što, to mu baš i nije išlo u prilog jer je onda imao manje radne snage, tako da su se najčešće zaustavljali na žestokom mrcvarenju. Onda, dođe drkarošu da ga malo baci, primijeti lijepu, atraktivnu robinju, pa je baci negdje na sijeno, na pod ili bilo kakvu površinu i završi sa njom. Jebiga, može mu se. Njoj ostaje jedino da trpi, da monstruma u snu ubije, ili da ubije samu sebe. Gadna je to stvar. Da ne može gadnije.
I tako, kažu vam ponešto od svega toga na času historije, ali propuste da kažu jednu vrlo važnu, čak bih se usudila reći najvažniju, stvar. Ropstvo nije mrtvo. Itekako je živo, samo ponekad malo mijenja oblike i imena, jer su ljudi već navikli da gledaju na ropstvo kao na lošu stvar.
Uzmite, na primjer, prostituciju. Više puta su me dežurni branitelji prostitucije htjeli baciti na vješala kad bih to samo spomenula. Prostitucija, dragi moji, nije izbor. Ukoliko jeste, i ukoliko prostitutka bira koga će, gdje i za koliko, onda se već radi o elitnoj prostituciji. E, onda imamo i prostituciju koja je rezultat rodne nejednakosti i situacije gdje žene teže mogu naći posao, i ako ga nađu, onda je slabije plaćen. Gdje ih dosta nema nikakvo obrazovanje. Gdje nemaju nikakvu imovinu jer je pripala muškim rođacima itd. Gdje su od samog početka života izložene nepovoljnim okolnostima i imaju malo izbora. Tada to jeste prostitucija koju veoma labavo možemo opisati kao dobrovoljnu, ali činjenica je da je većina prostitucije zapravo prisilna. Djevojke se dovedu iz neke ranjive skupine, najčešće neke lošestojeće zemlje, ili iz marginalizirane skupine unutar zemlje, sa obećanjem rada i zarade, te se uvuku u prostituciju. Vrlo često se fizički kažnjavaju, oduzmu im se dokumenta i nemaju apsolutno nikakav način da pobjegnu.
Još jedna vrsta ropstva koju često previdimo, i još smo na same robove najčešće ljuti, su djeca koja prose na ulici. U ovo zaista ne mogu ulaziti, jer za svoje postupke ne garantujem, te ću ga samo kratko spomenuti i nastaviti dalje. A svima onima koji su gledali Kusturičine filmove i Slumdog Millionaire sve je ionako jasno.
Kao što vidite, sve ove do sada opisane situacije imaju zajednički besplatan rad, i profit robovlasniku. Robovi zauzvrat dobijaju mjesto za spavanje i nešto hrane. sve u svemu, zarada neviđena. Vidite kako ropstvo može biti i dobra stvar, ne?
Eh, ali postoje robovlasnici koji su se dosjetili i kako se riješiti te dosadne obaveze da svojim robovima pružaju smještaj i hranu. Odazivaju se na ime vlasnika privatnih fabrika koji već mjesecima radnicima nisu isplatili ni pfeninga. Moglo bi se u ovu kategoriju ubrojati i volontiranje za raznorazne organizacije. Kada sam ja bila mlađa, znalo se tačno šta volontiranje podrazumijeva. Bio je to besplatan rad koji želiš da radiš, rad koji će pomoći neprivilegovanim kategorijama društva, i vrlo rado sam ga obavljala, a obavljam i dan-danas. Volontiranje koje nekome donosi profit, međutim, nije volontiranje. To je ropstvo. Dobrovoljno ropstvo iz koga rob dobija jedino još nadu da će mu volontiranje biti korisno u budućnosti.
U dilemi sam. Ovi moderni robovi, dakako, imaju tu beneficiju da ih gazda ne može prebiti kao vola kad god zaželi (iako maltretiranja raznih vrsta nisu isključena), ali isto tako nemaju ni besplatan smještaj u nekoj štalici, pa ni koru kruha dnevno kao naknadu za njihov napor. Ne znam, nije mi jasno koliko smo zapravo napredovali kao civilizacija.
Jedino što mi je iz svega ovoga jasno je: ropstvo je super. Možda ubrzo i otvorim neku organizaciju i poziv za volontere. Pratite oglase, ne propustite ovakvu priliku!