Razvoj ruralne sredine počiva na ženama. One su bake, supruge, majke koje se brinu o funkcionisanju porodice. One se brinu o domaćinstvu, odgajaju djecu, brinu se o bašti, stoci, učestvuju u svim poljoprivrednim radovima, pripremaju zimnicu, prodaju na pijacama. Njihov pristup resursima i mogućnostima često je ograničen i pored toga što veliki dio poslova pada na njihova pleća. Premošćavanjem jaza između polova samo u poljoprivrednoj proizvodnji smanjio bi se broj siromašnih jer su žene najčešće one koje gaje povrće i brinu se o baštama i obezbjeđuju svakodnevni izvor hrane za porodicu. Osnaživanjem položaja žena u poljoprivredi omogućila bi se njihova finansijska nezavisnost od koje bi imale koristi i porodice i sela i društvo u cjelini.
Selo ne može da opstane bez rada žena.
Tokom proteklih 20 godina došlo je do pada učešća zaposlenih u poljoprivredi, istovremeno se smanjio i broj seoskog stanovništva. Uprkos visomom intenzitetu rada u oblasti poljoprivrede broj žena je veliki.
Međutim, samo ¼ žena koje rade u poljoprivredi imaju visoko ili srednje obrazovanje. Procenat žena sa visokim obrazovanjem u ovom sektoru je poražavajući. Broj žena koje su obrazovane, ali ne u oblasti poljoprivrede je visok. Tako dolazimo do problema da su žene koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom nepripremljene za zahtjeve današnje poljoprivrede i tržišta hrane. Problem je i generacijska pripadnost žena koje se na selu bave poljoprivrednom proizvodnjom. Ove žene su sve starije i svake godine broj žena u seoskim zajednicama se smanjuje.
U najvećem obimu žene zaposlene kroz poljoprivredu obavljaju proizvodnju u plasteničkoj proizvodnji povrća. Za život na selu i poljoprivrednu proizvodnju žene ulažu mnogo vremena, fizičkog rada i znanja. Uz sve to ženei dalje ostaju majke, domaćice, supruge, kćerke.
Žena je stub tradicije jednog sela. Omogućavajući ženama da steknu finansijsku nezavisnost kroz bavljenje poljoprivredom obezbjeđujemo prosperitet i razvoj sela, omogućavamo zadržavanje budućih generacija u seoskim sredinama.
Svako jutro Jelena ustaje u ranu zoru da nahrani i pomuze krave od kojih žive ona i njena porodica. I tako pet godina. Mužu obavlja dva puta u toku dana.
„Ovo je bio jedini spas za mene i muža i naše dvoje djece kada smo ostali bez posla“ – priča Jelena – „Od kada smo kupili muzilicu sve je postalo lakše.“
Jelenin radni dan traje dok se ne završe svi poslovi na imanju, najčešće do 21h. Nije joj teško da svaki dan ustaje rano u 5h i liježe kasno. Jedan dio mlijeka prodaju stalnim mušterijama, drugi dio preradi u sir.
Jelena se bavi i plasteničkom proizvodnjom. Ona i suprug su sami izgradili plastenike u kojima gaje povrće i na taj način osiguravaju opstanak svoje porodice.
Ovo bi bila tipična priča o ženi koja živi na selu, ali Jelena i nije žena sa sela. Gubitak zaposlenja i nemogućnost pronalaženja posla natjerali su Jelenu da sama pronađe način kako da osigura finansijsku stabilnost za svoju porodicu. Odlučila je da se vrati na djedovo imanje i da ga obnovi. Ova mlada žena sa diplomom ekonomiste uspjela je opstati u selu koje stanovnici sve više napuštaju, u selu u kome više niko i ne vidi mogućnost za život i zaradu osim Jelene.
Opstanak naših sela zavisi od mnogih Jelena, od žena koje svoje proizvode prodaju na pijaci. Kupujte od njih. To su svježi proizvodi koji nisu transportovani hiljadama kilometara da dođu do vas, nisu potapani u razne hemikalije kako bi sačuvali svježinu.
Dajući podršku ovim vrijednim ženama dajete podršku opstanku njihovih porodica i naših sela.