Prije nekoliko dana svi smo se kolektivno zgražavali nad činjenicom da je krajnji desničar Hoffer umalo postao predsjednik Austrije. Predsjednik iz partije koja vuče mnogobrojne repove iz prošlosti i od koje zazire veći dio Evrope. Osim naše stranke na vlasti, to su im mnogo dobri drugari. Ali nije riječ o tome.
Riječ je o tome da smo Austrijence, one koji su glasali za Slobodarce kritikovali mi, koji i nemamo preveliki kredibilitet da to radimo. Jer je Austrija, sa ili bez desničara na čelu za nas pojam demokratije i ljudskih prava. Kritikovali smo ih mi, koji u ovoj državi još uvijek branimo svim ostalim narodima osim 3 konstitutivna da se kandiduju na izborima za određene funkcije u državi. To se ne odnosi na sve funkcije, budimo iskreni, ali ako bi recimo neko u Parizu napisao novinski naslov tipa „u Bosni i Hercegovini Jevreji u 21. vijeku ne mogu da se kandiduju za predsjednika države“, tj. člana predsjedništva, ne bi napisao ništa netačno. Isto se odnosi i na Rome, Ukrajince ili bilo koju drugu nekonstitutivnu manjinu. Da mi živimo u državi u kojoj se u Gradu Mostaru ne održavaju lokalni izbori godinama i ne postoji gradsko vijeće, da u ovoj državi godinama djeluju „dvije škole pod istim krovom“ gdje u prvu smjenu idu djeca jedne nacionalnosti, a u drugu djeca druge nacionalnosti. Sve ovo je bilo gdje u Evropi nezamislivo, a ovdje je normalno ustaljeno stanje. A kao šlag na tortu možemo dodati da je ovo država/entitet gdje većinski narod određuje manjinskom narodu kako će govoriti i kako će im se zvati jezik. Upravo ova posljednja stvar je trenutno aktuelna.
Srbi u Republici Srpskoj ne žele da Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Kratki pregled stanja. I to je još jedno od stani/pani krucijalnih pitanja od koji zavisi sam opstanak Srba na ovim prostorima. Bar nas tako sve ove godine vlast uvjerava u to. Jer ako Bošnjaci govore bosanskim, Srbi su propali? Logika koja i nema previše smisla ali je to čvrsti stav srpske političke elite koje je upravo produkuje najnoviju (5850. po redu) političku krizu. U stvari Srbi u RS toliko ne žele da Bošnjaci govore bosanskim jezikom da smo zarad tog višeg cilja u Ustav Republike Srpske unijeli i odredbu da mi ne govorimo srpskim jezikom nego jezikom srpskog naroda. Sve to da bi mogli da napišemo i da Bošnjaci govore jezikom bošnjačkog naroda. I Hrvati jezikom hrvatskog naroda. I tako, na jeziku Srpskog naroda želim da dodam i sledeće.
Ustavni sud BiH se 26.5. na 98. plenarnoj sjednici bavio upravo ovom formulacijom. I zaključio je da je formulacija „jezik bosnjačkog naroda“ kao neutralna odredba u skladu sa ustavom BiH. Pored toga, naveli su da ova odredba sadrži ustavno pravo konstitutivnog bosnjačkog naroda da kao i svi ostali konstitutivni narodi, kao i oni koji to nisu, jezik kojim govore nazovu imenom koji oni žele i svako suprotno postupanje vodilo bi kršenju Ustava.
Iako je pomenutom odredbom „jezik bošnjačkog naroda“ pokušano da se izbjegne pominjanje bosanskog jezika, postavljam pitanje autoru uve odredbe, ukoliko Bošnjaci svoj jezik nazivaju bosanskim, kako se zove jezik Bošnjačkog naroda?
Stav političkih elita je da ukoliko bi Bošnjacima bilo dozvoljeno da govore bosanskim, to bi bilo nametanje bosanskog jezika ostalim narodima i da bi postojanje bosanskog jezika impliciralo da njime govore svi stanovnici BiH. Nategnuta neka implikacija. Ostalo je nejasno kako činjenica da Bošnjaci svoj jezik već preko 20 godina nazivaju bosanski, nameće meni ili bilo kome bilo šta? Ko se u posljednjih 20 godina odrekao srpskog ili hrvatskog jezika?
Moj lični stav je da se osjećam neprijatno kada većinski narod kojem pripadam određuje manjinskom (iako smo svi jelte kao konstitutivni, a u stvari što rekoše u Zosteru svi podjednako pravno i jednakopravno neravnopravni) kako će da govori i kako im se zove jezik. To zapovijedanje drugima nosi neizbježni eko nekih vremena za koje sam vjerovao da su prošla, kada su oni jači određivali slabijima kako da se ponašaju, šta da rade ili kojim jezikom govore. Ne želim da neko u moje ime naređuje drugima kako treba da im se zove jezik. Ne želim, kao što ni drugima ne bih dozvolio da to meni rade. Bosanski jezik ne postoji? Pa, s obzirom da se već preko 20 godina izučava u školama u Federaciji, ako i nije postojao prije toga, biće da sada ipak postoji.