…dok u nekim našim svetovima odlažemo knjige na police bez da ih pročitamo skroz i pažljivo,
dok u nekim našim rekama vidimo odraze i proces starenja pa se predamo,pa opsujemo,
pa se iznerviramo uplašeni da nećemo nikada više voleti onako ludački,onako značajno i previše…
dok na nekim našim stvarima ostaju neke fleke koje ne možemo oprati i dok bacamo te neke stvari koje su nam male jedemo previše,mrštimo se i izvoljevamo…
dok na nekim ćoškovima jedva podižemo stopala da bi zavezali pertle na cipelama ili patikama
razmišljajući o tome da je ipak najjudobnije kada smo u sobnim papučama ili bosi u našim sobama
neurednim ili nedovoljno urednim,nesređenim kao životima,
pa nam se kao zaplače dok pokušavamo da se ne osvrćemo
a znamo da ništa nismo ostavili ali boli kao da jesmo,čudni smo …
mi porasla deca..
dok se zbunjujemo nad svojim odlukama i bežimo od svojih slabosti i poraza
a u stvari igrali smo pošteno sa najvećim prevarantom koga imamo u sebi i izgubili,
mi puni strahova,puni tuge,preliveni nekim sivim bojama sa fasada u proleća…
čudni smo…
dok na nekim stanicama pokušavamo da ubrzimo protok vremena
umesto da postanemo mudriji mi postajemo gluplji a lako je.
Tako je lako raširiti ruke ,pretrčati ulicu,kupiti bele semenke i reći :
“Hajde sa mnom do kraja sveta !”