Ljeto prije šest godina. Ja u srednjoj školi. Shakespeare u Mostaru, u dvorištu bivše sveučilišne knjižnice, rekli su plakati postavljeni po cijelom gradu. Ćelopek i osmi mjesec potjerali raju na more, a ja povela majku na predstavu.
Drugi red lijevo kad gledaš na pozornicu. Sjedimo i u ruci držimo programe. Reflektori osvjetljavaju umjetnike, glumce, redatelje, spisatelje. Shakespearove se riječi ore ovom ruševinom. Moje oči lete s jedne strane na drugu. Upijam svaku riječ, svaki pokret i divim se. A svi Mostarci. Svi umjetnici iz moga grada.
A onda izlazi i on. Kosa duga, u loknama. Brada od par tjedana. Oči u iskrama. Smijeh k'o Neretva. Nasmijava cijeli grad, i mene prerano tugaljivu i čeznutljivu za ‘ko zna čime.
Pauza između dva čina. Mama me pita tko je to. “Jedan Inesin prijatelj”, odgovaram joj, “stariji je od mene”. Ona otvara program i čita njegovo ime.
Kad sam joj godinu dana nakon toga rekla da idem na dejt s onim Inesinim prijateljem, nasmijala se. Tek mi je kasnije priznala da je, kad je onoga ljeta gledala predstavu, pomislila “Bože, kako bi ovaj momak bio dobar za moju Jelenu.”
Šest godina poslije. Knjiga o nas dvoje. U dvorištu bivše sveučilišne knjižnice. Ista ja, samo malo sretnija. Isti onaj Inesin prijatelj, samo malo kraće kose. Opet reflektori, opet umjetnici moga grada. Mama će možda opet sjesti lijevo od pozornice i misliti kako život sjajne predstave postavlja, kad se nebo složilo s njom u tome da je onaj dugokosi momak stvarno dobar za njenu Jelenu.
Zato ova “ruševina”. Kako će bit ruševina, kad je bila temelj za nas dvoje? Temelj i ostaje. Za izgradnju svakog sna koji usanjate. Vi ili vaša mama, svejedno je. Nebo čuje šta treba da čuje.
FB: Ogledalo duše – www.facebook.com/PogledajPozorno