Znate ono kad kažu „ne dijelim ljude po nacionalnosti i boji kože, već na dobre i loše“. Imam problem sa tim. Čini mi se da mi je od svih podjela koje svjesno i nesvjesno koristim u određivanju ljudi najteža ta, na dobre i loše, jer poznajem svakakve, i crnce i bijelce, i nacionaliste i rasiste i fašiste, lopove i narkomane, naupoznavala sam se svakakvih ljudi i sa njima podijelila dobra i loša iskustva, ali mi je teško za nekog reći da je loš. Pod loš mislim zao.
Svakodnevno činimo loše, hotimice i iz nehata, i dobrog dijela bismo se sjetili kad bismo došli Bogu na istinu, i iskreno bismo se pokajali u odsudnom momentu, jer smo u suštini dobri, dobrice, mi smo oni koji nagrabuse, oni koji su toliko puta ranjeni i pokolebani, a loši momci, to su neki drugi.
I da krenemo od osnova, da ne prosuđujemo i osuđujemo „jer Božije je da sudi“, da prosto pitamo osumnjičenog da se sam izjasni, i da najveća zloća iskreno kaže „Da, ja sam zao. Ja sam loš čovjek.“, to priznanje bi mu umjesto konačnog razloga da ga finalno i neopozivo prezreš zapravo dalo moralnu, ljudsku dimenziju, što je skoro pa paradoks.
Znači on ZNA da je to loše, ali ga ipak čini! – to je već konstatacija u kojoj se svi možemo prepoznati, ako hoćemo. A hoćemo, ako smo dobri.
Pitanje dobra i zla je izgleda osuđeno da bude filozofsko pitanje. Ako je poželjno, jer je svojstveno dobrim ljudima, dijeliti ljude isključivo po tom kriterijumu, onda sam suočena sa praktično nesavladivim problemom. U načelu, mogu reći nešto kao „Hitler je loš čovjek.“ Ili kao loše okarakterisati ubice, silovatenje i mučitelje. Međutim, to su za mene (srećom) apstraktni likovi , od stvarnog značaja su mi opipljivi ljudi koje poznajem i upoznajem, i kako da se postavim prema njima. Kako da procijenim njih. I najveće zlo koje mi počine nekako relativizujem i sebi objasnim. U tome mi pomažu neke druge kategorizacije. Na primjer, kad me zabole riječi meni dragog čovjeka nacionaliste, ta bol je zapravo tuga, prema njemu i zbog njega, što će propustiti divna iskustva sa ljudima samo zato što su drugačije vjere, na primjer.
Tako svako ko se o mene ogriješio, učinio je to iz neke zabune ili zablude. Da sam zaslužila, ne bi se zvalo ogriješenjem. Da sam zaslužila, bilo bi lično, akcija i reakcija, i ne bih bila žrtvom udesa i tuđeg mandatornog zla. Zlo se percipira iz perspektive žrtve, kolateralne štete, slučajnog prolaznika koji popije metak u glavu, zlo kao neumoljivi apsolut otjelotvoren u nekom smrtniku. Ne poznajem stvarno nikog takvog. Srećom, jel. Svi problematični koje znam su žrtve. Loši ljudi bi trebalo da su zadovoljni takvi loši, kao što su dobri srećni što su dobri. Svi „loši“ koje poznajem su nezadovoljni. To nije njihovo prirodno stanje, njihova glavna uloga. Doduše, i ovi koji su dobri nisu nešto presrećni, više se smatraju budalama. Kad uprkos zlu učine dobro, kažu koja sam ja budala, puni skepse umjesto ponosa. Niko nije rahat izgleda, ni dobri ni loši.
Tako uprkos svemu što sam od života vidjela, čovjeka doživljavam kao manje ili više podatan provodnik sa malom iskrom posebne sopstvenosti, individualizma. Od čega ili koga god smo sazdani, imamo svoju posebnu i zasebnu ličnost i svijest, neophodnu za postojanje svega, pa i Boga ili moralnih vrijednosti kao strane spram koje se cijelog života težimo pozicionirati. Dobro i Zlo, Bog i Đavo, Jin i Jang, to je osnovni dualitet suprotstavljenih principa sa kojima smo u beskrajnom plesu, od prvog do posljednjeg dana. Kad bismo svaku pojavu određivali kao dobru ili lošu, preopteretili bismo sistem. Postalo bi nemoguće izvršavati svakodnevne radnje u razumnom roku jer bi razumu trebalo previše vremena da utvrdi da li je dobro ili loše pojesti viršlu za doručak, da li je dobro ili loše pustiti da voda teče dok četkaš zube, da li je dobro ili loše obući suknju koju šije maloljetnik zarobljen u zagušljivom podrumu, da li je dobro ili loše sjesti za volan umjesto na bicikl, i tako dalje. Mi funkcionišemo zahvaljujući sposobnosti mozga da filtrira informacije, određuje prioritete, i potiskuje misli i nagone, a dobar dio zasluga pripada upravo sposobnosti da klasifikujemo, kategorizujemo, generalizujemo i relativiziramo. Možemo mi tom našem načinu nalaziti nedostatke, ali je činjenica da smo još uvijek kao vrsta živi, i uprkos svim nakaradnostima, civilizacija svakodnevno dostiže svakolike vrhunce. Mi kao takvi još uvijek opstajemo i napredujemo.
Nemam nikakav problem sa svrstavanjem ljudi u opštepoznate kategorije u koje se često i sami svrstavaju, tačnije, insistiraju da budu svrstani. Neki se diče nacionalizmom, neki svojim prezirom prema intelektualcima, neki se diče jedenjem mesa, neki time što varaju ženu. Poput one fore kako se narcisoidna osoba najlakše određuje tako što tu samu osobu pitaš smatra li se narcisom, e tako to dijeljenje ljudi na ove i one može biti stvar i samodeklarisanja, a ne samo ograničenih vizura onog koji podjelu vrši. Zapravo, većina kategorizacija je upravo to, konstatovanje očiglednog. Tako, na primjer, možemo reći, onako mladi vehabija, brada, kratke nogavice, ali fin dečko, tako divan i ljubazan. Ili ona bula što radi na televiziji. Ili četnik, srbenda, ustaša, purger…to su riječi, odrednice, koje u svakodnevnom govoru pomažu da opišemo pojave koje su proizvod spleta brojnih društvenih, istorijskih i političkih okolnosti, i koje krasi određena lokalna univerzalnost, pa tako pripadnici svih naroda i religija na ovim prostorima znaju razliku između musliman, Musliman, balija i vehabija, hrvat i ustaša, srbin, srbijanac, srbenda, vlah i četnik, i svi znamo kako je teško naći politički korektan način da opišemo pojave za koje imamo tako precizne termine. Termine koje koristimo čim nas niko ne snima.
Kritikujemo prebrajanje krvnih zrnaca, a uglavnom znamo u zrno sastav ljudi sa kojima živimo i radimo. To dođe prirodno u ovom društvu i samo po sebi nije strašno. Zapravo pomaže u pravilnom organizovanju ljudi i događaja. Pomaže da komšinicu iz miješanog braka ne zoveš na tople čvarke ako znaš da fura budizam, i to otkad se razvela od muža zato što je bio počeo da se ponaša kao vehabija. Jednom su me stranci na poslu pitali kako po imenu razaznajem ko je ko. Nisam znala da objasnim. Prosto znam. Nekad i pogriješim, ali i to je čar. Svi mi ionako znamo da je važno jedino to šta će biti kad se nađemo jedan na jedan. Sa kurtom, murtom, vehabijom, ustašom ili četnikom. Ta neka škodljiva priča, čoporativne hajke na ove ili one, to nije stvar pojedinaca. Mi kao pojedinci znamo koga i po čemu dijelimo, i najvažnije odluke donosimo u intimi, vođeni instinktima koji podrazumijevaju otvorenost, solidarnost, uzdanje i oslanjanje na drugoga, ko god taj drugi bio. Eskim, Kinez, Makedonac, Albanac, nebitno je, sve dok je čovjek, mi nismo sami, i svedeni na konkretnu osobu vrlo brzo odbacujemo sve kategorizacije i predrasude. I najljući neprijatelji bi se poljubili u usta kad bi se zatekli na pustom ostrvu, ako će ih to spasiti. Ali kad bi se na plažu iskrcala ekipa od ovog jednog, pa i od ovog drugog, više ne bi bili potrebni jedan drugom da prežive, pa bi umjesto nužde da se uzdaju u ono što im je zajedničko i u međusobno (spo)razumijevanje mogli preći na pitanje ko će uživati veći komfor. Poslije golog života, najteže se odričemo komfora.
U kompetitivnim društvima, nauk je da nekom svane samo kad nekom smrkne, i tako prirodna želja za napredovanjem povlači i ugrožavanje onih čije je resurse potrebno prisvojiti.
Naše društvo je kompetitivno. Rijetko smo u stanju prihvatiti nečiji uspjeh bez pitanja, makar negdje u vratnom mozgu, o koga li se taj ogriješio da mu tako dobro ide. Kad čujemo da je neki bogataš „sve poštenim radom zaradio“ mozak nam ostane nekako nezadovoljen, na pola takta. Mora biti neka začkoljica. Nekoga je ipak zavrnuo. Izobilje nije tradicionalno stanje na ovim prostorima, i mnogi koji ga uživaju su ga manje ili više transparentno skupili otimajući.
Lako dijelim ljude na skorojeviće, skromne, razmažene buržuje, bahate seljake, marljive provincijalce, uporne mediokritete, i u tome mi pomažu i religija i geografija i oblik čela i način govora, i najnormalnije funkcionišem ne zato što se pokazalo da praksa prati kategorizacije, već da su kategorizacije primjerene za preživljavanje u praksi. Od svih podjela i kategorija, od koji si znak u horoskopu do toga jel’ govoriš francuski, ruski ili njemački, najdraže su mi kategorije slobodnih duša. Slobodni smo kad ćutimo. I sve dok budemo osjećali potrebu da izgovaramo „ne dijelim ljude po…, ljude dijelim na dobre i loše“, mi smo robovi. Kome mi to objašnjavamo? Strancima? Lokal patriotama? Istomišljenicima? I gdje ja to uopšte mogu da dijelim sem u svojoj glavi?
Kako prevazići podjele, pa možda tako što ćemo zamisliti da smo na pustom ostrvu. Da plutamo prazninom svemira načičkani na jednu te istu planeticu. Da povjerujemo da smo, u stvari, napravljeni tako da sreću i komfor dosežemo tek u zajednici u kojoj međusobno dijelimo sve što postoji.
…umjesto da se međusobno dijelimo na sve što postoji
…a pogotovo na nešto tako nerazmrsivo kao što su dobro i zlo.