Mi seljaci smo najbolji građani. Malne imamo tremu od urbanog ambijenta, pa se okupamo, pristojno obučemo i zadamo po onome čega nam na selu fali. A pošto danas i sela imaju Bingo, Konzum i Fis, fali kulture, nauke i civilizacije.
Dok sam živjela u gradu, bila sam željna prirode. Nisu me zanimale galerije, muzeji i pozorišta, a sa sajma knjiga bih se vratila sa par starih časopisa za po marku ili eventualno nekom od par knjiga koje znam i cijenim, za eto, da ne bude da sam totalni tokmak.
Međutim, sad je obrnuto, pa sam poslije muzeja u Banjaluci završila na sajmu knjiga u Sarajevu. Moj drug je prvi i jedini izdavač stripova u BiH. Lično sam učestvovala u korespondenciji sa italijanskim Bonelijem oko prava na Martija Misteriju, bila babica na izdavanju prvog broja, pa bih otišla na sajam ako ništa, njega da obiđem i vidim kako je uznapredovao. Nema šta nema. Komplet Alan Fordova, Politikine zabavnike iz ‘68., a izdao je i domaći strip Valter brani Sarajevo. Ima tu i luksuznih izdanja od 80 KM, i antikviteta, ima svega, i jako sam ponosna na njega i nevjerovatnu posvećenost kojom se zalaže za kulturu stripa u nas.
I tako ulazim u Skenderiju. Što je nekad vrvjelo od života, šarenih radnji, lokala, mušterija, sad je prilično pusto, pa je još upadljivija dotrajalost prostora. Ne mogu da nađem Sajam, pa lutajući polupraznim hodnicima dođoh do Collegium Artisticuma.
(Collegium Artisticum je kulturno umjetnička grupa osnovana pri Sarajevskoj filharmoniji 1939. godine u Sarajevu. Njeni osnivači su slikar Vojo Dimitrijević, muzičar Oskar Danon, plesačica i koreografkinja Ana Rajs i arhitekta Jahiel Finci. Zbog svojih političkih orijentacija u kontekstu diktatorske i profašističke Kraljevine Jugoslavije, Collegium Artisticum je bio ubrzo i zabranjen. Collegium Artisticum je veoma značajna umjetnička grupa jer je u predratnom periodu unijela živost i dinamiku u učmalu kulturu grada Sarajeva, a tu učmalost potrebno je shvatiti kao društvenopolitičku marginalizaciju Bosne i Hercegovine u Kraljevini Jugoslaviji uslijed sporazuma Cvetković-Maček. – Wikipedia)
Svježa postavka, jedan portir koji ne diže glavu sa nekog štiva, i jedan čovjek koji razgleda eksponate. Lijepo, ali tiho, prazno, i učmalo. Pod zemljom, u osami, potaji, izolaciji, što mi je dodušei odgovaralo da u nekom opuštenom, intimnom aranžmanu sve natenane proučim i fotografišem.
Umjetnost je izložena i na ulazu u WC. Kasnije nalazim na jutjubu video sa frulaškim nastupom Envera Hadžiomerspahića povodom te postavke kod mokrog čvora, pa se prisjetih da postoji Ars Aevi, koji isto tako nevidljivo i sporadično postoji i izlaže tu famoznu skupocjenu kolekciju primjeraka savremene umjetnosti. I to je u Skenderiji, tačnije na njoj, nisam otišla, ali sam nešto o tome čitala sa namjerom da se pripremim za idući odlazak u Sarajevo. Ovoga puta sam imala vremena još za Sajam. A sajam je ulaz pored, u dvorani Mirza Delibašić, ulaz besplatan, a kad obiđeš štandove, shvatiš i zašto. Obišla sam tri kruga i ostala ravnodušna. Zapravo tiho sjetna. Jeste bilo rano popodne kad je većina na poslu i obavezama, ali je sveukupni dojam bio onako, otužan. Trećinu čine turski i arapski štandovi, trećinu veliki izdavači iz Srbije i Hrvatske, i ostalo naša raja. Sa nekih zvučnika odjekuje program lokalnog radija. Više je akcije, čini mi se, bilo na sajmu minerala u osnovnoj školi u Kreševu. Na odlasku sasvim slučajno zastanem na Šahinpašićevom štandu i kupim tri knjige o umjetnosti. Fina, kvalitetna izdanja na engleskom o teoriji boja, meksičkim pločicama i tekstilima za uređivanje doma. Tri knjige 40 KM. Parking 10 KM. U to me zove moja usvojena maman da dogovorimo druženje, dodaje da ne kupujem ništa, da me čeka sa nekoliko paketa od banana punih knjiga da dođem sutra i proberem.
I eto mene sutra kod nje, u njenom visokoplafonskom stanu u Titovoj, sjedim a ona vadi knjižurine i slaže mi u krilo. Evo ti ovo, i ovo, i ovo, i ovo…a nema knjige ispod kilo i po. Stručni rječnici, monografije, Umjetnost kine, Stara umjetnost Južne Amerike, Naivni slikari Jugoslavije…nije ni jednu kutiju ispraznila, ja u krilu već imam više nego što mogu ponijeti. Ništa kaže, ponesi sad to, kese će izdržati do taksija, a ovo ostalo te čeka za drugi put. Tako i bi. Iz taksija u svoj gepek, da vozim na selo. Presrećna šta imam. Pa samo slike da gledam, imam materijala za dvije godine. Vi ste neka načitana, govori mi taksista. Ma jok, kažem, nego mi ne daju da se vječno izvlačim.
“Zvala sam biblioteku”, rekla mi je maman dok je bunarila po kutijama, “i kažu nisu zainteresirani. Pa jebemti, ko je onda zainteresiran. Kome ja ovo da dam? Jedino nekom da stoji na polici, za ukras, a ti ćeš to da čitaš.”
I hoću. Pa ja. Seljak spašava situaciju. Njenoj djeci to ne treba. Oni su sebi probrali, a taj višak je njima višak, dok ja to nisam nikad vidjela na gomili sem u dobroj knjižari. To je razlika između imanja i nemanja pedigrea. Neko odrasta okružen knjigama na pet jezika koje su generacije skupljale, dok ja na selu od literature mogu naći samo stričeve sveske iz osnovne škole i Narodni učitelj Vase Pelagića. Ko je od mojih predaka čitao francuski ili kupovao knjigu o teoriji relativiteta, niko. Što niži plafon, to manje knjiga može stati na zidove. Što niži plafon, to niži “plafon”, ali i to nebo koje je granica ispade lakše premašiti nama, niskoplafoncima, nego punokrvnim potomcima učenih ljudi i starih gradskih faca. Meni se svaka knjiga koju pročitam primi, baš kao što mi čim operem kosu ljudi govore “što fino izgledaš”. Knjige su mi kao gorivo, ali isključivo knjige sa korisnim informacijama. Ne zanimaju me filozofiranja, sjećanja, osjećanja, to mogu i sama da napišem, zanima me nauka, teorija, praktični savjeti. Zanima me ono što se uči na akademiji, zanimaju me plodovi dugogodišnjih istraživanja, zanimaju me umjetnost, nauka i pomalo jezik. Zanima me da se podsjećam jezika čitajući monografiju Jugoslavija na italijanskom u izdanju Svjetlosti. Da mogu nekom strancu reći grubim naglaskom
“La varieta del rilevo e del clima, e la favorevole posizione geografica della Jugoslavia, sono particolarmente espresse nella ricchezza della flora. Tre sono le zone: la mediterranea, l’ eurosibiriano-nordamericana e il territorio delle alte montagne.”
Učila sam italijanski dvije godine na fakultetu, sramota me da beknem, pa se po Italiji pravim englez. Ovako ću neprimjetno da ga uvježbavam. Ako neko od komšija naleti pod lozu na kafu, moći će poslije da priča po selu kako ona Žarkova čita knjige na stranim jezicima. Tako to ide, malo je potrebno. Jedna generacija da se otrgne, malo nadiđe one osnovne “use, nase, podase”, pokaže malo zanimanja za nešto više, za slobodu duha, kreativnost, umjetnost. Mnogi naši velikani su potekli iz sela i skromno obrazovanih porodica. Porijeklo nas ne mora odrediti. Skromno porijeklo nam može ići i u korist. Začas ti aplaudiraju. A kad si rođen sa srebrnom kašikom u ustima, od tebe se previše očekuje. Ne prašta se osrednjost. A ja, na primjer, kad sam izjavila da bih upisala postdiplomske studije tata odgovori sa “Što se mene tiče, ne moraš. Meni je bilo bitno da završiš fakultet”. Pomislila sam kako je ograničen i kako me demotiviše, međutim, kad sam kasnije ustanovila da magisteriji i doktorati znaju ljude poslati u bolnicu sa rupom na želucu, zaključila sam da je zdravije završiti dva fakulteta, nego jedan tjerati do doktorata. Valjda nije dobro kad knjiga sama sebi postane svrha. Kao da se poremeti neki dublji smisao, neki feng šui univerzuma, pa se probudi zli demon intelektualne sujete od čije kiseline strada sve, od stomaka do najčvršćeg poveza. Takvi skupljaju knjige kao da će ih u grob ponijeti. Knjige treba da kruže. Kruženje knjiga u prirodi. I to kažem ja, koja ih baš i ne ljubim. Prosto su neophodne, kao znanje. Ima to sve i na internetu, istina, ali rascjepkano, sporadično, nešto skrolaš, pa se zaklikaš, pa odeš u tri lijepe, i završiš gledajući nečije slike na fejsbuku. Knjiga je knjiga. Uređena, lektorisana, dotjerana. Nekakvi učenjaci se oko nje dobro ispreznojavali. Dobra knjiga je kao dobar auto. A internet je sve i ništa. Malne tvoj odraz. Odeš na njega ko papak, vratiš se ko papak. Nekad se vratiš veći nego kad si otišao. Nekad se nešto malo i popraviš, ali uvijek ostaje pitanje kvaliteta informacija pokupljenih sa interneta. Poslije knjige ne ostaješ isti. Nju možeš u krevet, pod mjesečinu, uz svijeću, u podrumu, bez struje, bez vode, bez signala, na plaži, u wc-u, knjiga te ne ucjenjuje i ne uslovljava, ona te prosto mijenja. Najlakše mijenja one nevine, što je neukim, drhturavim rukama primaju i listaju, što se dive njenim stranicama od masnog papira i upijaju kao da im život od nje zavisi. Kao što i zavisi.
Sa sajma sam ponijela i dva CD-a izvjesnog Rakonija koji je muziku i tekstove posvetio Džoniju Štuliću. Vidio me kako fotkam svojim novim tabletom štandove, pa mi priđe pomislivši da sam neka novinarka i stručno lice, da se predstavi i proda. Tačnije, da mi pokloni CD. Reko nema smisla, pa dobro kaže, vi kupite jedan a jedan je na poklon. I tako dadoh pet maraka za dva diska nečeg što djeluje kao totalna budalaština, a na rastanku mi još i uvali print skeniranog članka iz Oslobođenja. Psihički se pripremam da poslušam taj disk. Lafa Johhny, tako se zove. Valjda fala na šatrovačkom, šta li. U stvari, evo u omotu stihova naslovne pjesme, za nasluta:
Lafa ti Johnny
Svaki grad ima nekog
Sa kim se lakše suza roni
Ta divna vremena nikada više
Lafa ti Johnny, lafa ti Johnny
Ja znam da su mnogi sa tobom
Zbog novih muzičkih tema
A samo ti znaš ko si i da si neko kada te nema
A ti ne odlazi jer dužan si nam pogled u oči
Pa nek se Balkan nakloni
Podigni ruke za kraj, a tvoj osmijeh ne sve tuge svijeta skloni
Lafa ti Johnny, lafa ti Johnny
A sada neka muzika za ples krene i probudi Azru snenu
A ona neka bira mene ili nekog sličnog meni
Od Utrecht-a prema Houten-u
I ne brini za nas, znamo šta je muzika prava
Slušan si u noći
Dok Sarajevo, Zagreb i Beograd ne može da spava.
Ako je neko zainteresovan, neka se javi da mu poklonim CD.