Već dvanaest godina pišem blog. Nekad sam ga pisala za svoje najbliže, umjesto mejlova, pa i ako ko nepoznat pročita, nije važno.
Danas pišem sebi, u nepoznato, a i ako neko blizak pročita, nije važno. Doduše, ovo sad je poteklo od prošlogodišnjeg konkursa na Buci. Vidjeh neka lova se daje, što da ne, i registrujem se. Nisam pobijedila. Nisam mislila ni da je konkurs namješten. Nagrađene su žene koje su svojim pisanjem doticale ljude tamo gdje ih žulja, njihove riječi su se širile, dijelile po mrežama, i dovodile do nekih opipljivih promjena. Čak su i prijetili tim ženama. Meni niko nije prijetio. Nisam neka politička blogerka. Ko mislila sam da bih mogla, ali me ipak ponese da pišem kako sam navikla, pa na kraju nije ni važno. Pišem šta mi se piše, sa konkursom ili bez. Možda se tražila politička, ali ova je u duši obična koja vodi neku svoju politiku.
Zato se na ovogodišnji konkurs nisam ni prijavila. Nisam stavljala ono „za konkurs“ ispod tekstova. Zbog toga sam se iznenadila kad mi je u inboks stigao poziv na druženje učesnica konkursa povodom proglašenja pobjednica. Pomislila sam da sam greškom ostala na nekoj mejling listi, međutim objasniše mi da nije zabuna posrijedi, već da bi im bilo drago da se upoznamo i družimo.
Bi i meni drago. A što i ne bi. Još plaćen put, pa i to je lijepo. Jeste da sam se zatekla u poslu u Beogradu, i da sam u proljeće zauzeta oko sjetve na selu, ali po zlu doživim poljoprivredni okršaj sa tatom, pa mi poziv dođe baš u trenutku kad sam odlučila da okrenem list , batalim i gradine i motike i natezanje čije će sjeme gdje biti posađeno. Idem, baš me briga. I rezervišem smještaj. Prođe dva dana, stiže obavijest da nam je i smještaj obezbjeđen. U, reko, vidi ovo! Pa otkazah tu rezervaciju, još onako dodatno počašćena. Pomislih da će možda neko od sublogera i blogerki reći – šta radi ova ovdje, nije ni učestvovala, pa se još ovajdila za putne troškove i smještaj – nešto mi to bezveze, a opet, pozvana sam i počašćena, i u suštini nema baš razloga da poziv ne prihvatim.
I da znate, uživala sam u putovanju. Sve sam iskombinovala i organizovala, osim pranja kose. Pa se isfenirah u Brčkom, negdje usput. Posavina je kao bajka. Bio lijep dan, auto sluša, dobar dio puta hvatam radio 202 i odličnu muziku, a krajolici, Bože, bez daha da ostaneš. Plavo nebo, i brežuljci ožućeni uljanom repicom, kao neki nadrealni wallpaper za windows. Nađoh i hotel iz prve, i mada sam ostavila dovoljno vremena da došetam do ETF kluba gdje je druženje bilo zakazano, u holu sretnem Aleksandra koji je mene i još nekoliko gošći smjestio u kombi u kojem prijatno piri klima, a sa zvučnika odjekuje Rare Earth „I just want to celebrate“. Pjevušim i ja, i kontam, Bože, danima plačem. Ništa me naročito ne pogađa toliko da bih plakala, ali nažalost, na smrt i neizlječive bolesti pokleknem. Beznadežno sam plakala. I veče pred polazak za Banjaluku, sva u suzama, slučajno pročitam citat Endija Vorhola:
“Sometimes people let the same problem make them miserable for years when they could just say, “So what.”
“My mother didn't love me.” So what.
“My husband won't ball me. So what.
“I'm a success but I'm still alone.” So what.
I don't know how I made it through all the years before I learned how to do that trick. It took a long time for me to learn it, but once you do, you never forget.”
I tako vozim kroz te uljanorepične brežuljke, i čim osjetim da mi se stišće u grlu, a oči suze, pomislim „so what“.
So what…
So what!?!
I odjednom, eto me u Banjaluci, pjevam „I just wanna celebrate“ .
Raspoložena, uzbuđena što je lijep dan, što sam na nekom druženju, proslavi, što su mi svi nepoznati, što je sve zanimljivo…koja promjena, koje čudo.
I okupismo se u lokalu, smjestismo, upoznasmo, dođe vrijeme za dodjelu nagrada.
Prva pobjednica, Leona – aplaudiramo, Aleksandar govori kako su njeni tekstovi uticajni, kako je kritika Karamarkovih mjera imala ogroman odjek, o njenom zalaganju za ugrožene društvene grupe po kojem je prepoznatljiva. Sasvim jasno, logično i zasluženo priznanje.
E, kaže, sad molimo da nam se pridruži – Cubik!
Doduše, rekao je Kjubik, al dobro.
A Cubik zbunjena na kubik, vidim svi se prema meni okreću, tašunaju, čeka se da ustanem, i ja ustajem, a najradije ne bih, zašto da ustajem, to je neka greška, kako ja, zašto ja, otkud ja, i dok se sve to pitam, ovamo se i rukujem i ljubim i primam nagradu, pa stajem pored Leone dok Aleksandar govori o mom pisanju i razlozima za moje proglašenje. Žao mi je što ništa nisam čula koliko mi je tutnjalo u glavi i koliko sam bila zbunjena, da i ja saznam zašto i otkud ja.
Poslije toga je sve prošlo u nekom lelujavom stanju zbunjenosti . Ne da nisam očekivala nagradu, nego sam i na poziv da prisustvujem odgovorila sa „hvala, ali mislim da je u pitanju greška“. Kako ću očekivati, kad nisam ni učestvovala. Osjećala sam se posebno, uvaženo i nagrađeno i što sam uopšte pozvana, što sam tako lijepo putovala, što je hotel pored Kastela, što je lijep dan, što će biti lijepo druženje, što ću upoznati nove ljude, a ovo, ovo mi jednostavno ni po kojem osnovu ne bi moglo pasti na pamet da očekujem.
Međutim eto.
I onda kontaš – život je stvarno pun iznenađenja. Mogla sam ne doći, zahvaliti se na pozivu i propustiti druženje ne znajući da me nešto drugo tamo čeka. Tako oblikujemo sudbinu, tim sitnim izborima. Misliš, šta, svejedno je. Misliš da znaš šta je iza brda. Misliš da znaš šta ko za tebe planira. Misliš da sve znaš. Misliš da je svuda tuga, ako je u tebi tuga. Misliš da je svuda ološ ako je oko tebe ološ. Misliš da su svi ignoranti ako su oko tebe ignoranti. Pa i da jeste tako, so what!? Pokreni se, prihvati poziv, put u nepoznato. Ako nemaš naročit razlog protiv, napravi taj korak. Stvarno nikad ne znaš gdje će te odvesti.
Pa onda gledam članove redakcije, kako su – normalni. Izgledaju, zvuče i ponašaju se potpuno normalno. Rekla bih kako su pristojni, kulturni, civilizovani, vaki, naki, i to samo zato što smo navikli da susrećemo svakojake blentovine, spikere sa govornom manom, stručne savjetnike bez škole i tako to, pa kad vidimo nekog normalnog padamo u nesvijest. Naravno da su pristojni, kulturni i sve to. Tako i treba. Za moje blogovanje i nije bitno ko se krije sa druge strane interneta, ali mi je drago što sam završila baš na Buci. To sam osjetila i prošle godine, kada su u sklopu turneje „Kafa sa Bukom“ posjetili Bijeljinu. Činilo mi se velikim i posebnim to što su pokušali, što i uspjeli, zapravo. Ne znam da je neka redakcija uzela da posjećuje gradove, samo (!) da bi popričala sa narodom. Sviđaju mi se, i eto. Smatrala sam da je zato red da napišem nešto o tom kafenisanju u Bijeljini, ali čekajući trenutak da iz mene izađe upravo ona oda koju smatram primjerenom, na kraju ne napisah ništa. Zato pišem sada, ovim novim povodom. Ko nije imao priliku da ih susretne, neka zna da su u pitanju pristojni, normalni ljudi.
Zato mi istovremeno i nije čudno što sam završila sa nagradom. Nisam pisala sihire binarnim kodom da mi je baš potpuno nemoguće da dobijem neko priznanje. Samo nisam pretpostavljala da bi neka pravila takmičenja mogla biti tako „rastegnuta“ da i ja uskočim. Možda sam navikla da se pravila rastežu isključivo kad neko hoće da te ošteti. Zato je pravi i najveći dar to što se ovakvim primjerima čovjeku vraća vjera u ljude, u smisao, u suštinu iznad forme…pa ti bude drago što te neko vidi, što nešto tvoje prepoznaje, cijeni, čak i kad si već toliko zadovoljan samim tim što pišeš da ti druga nagrada i ne treba.
A ima i ona, kad navikneš na ružna iznenađenja, toliko navikneš da ih podnosiš kao normalnu stvar, pa ako doživiš neko prijatno ne možeš sebi da dođeš, danima. a ne bi trebalo tako, trebalo bi da je obrnuto. Trebalo bi da je obrnuto.
Na dan polaska iz Beograda na banjalučku eskapadu, kupila sam mami laptop, stari joj na izdisaju. Nisam se preračunavala, nisam provjeravala stanje na računu, uzela sam šta joj je potrebno i pružila karticu kasirki.
„Vidiš“, rekla je tati nakon što sam im javila da sam dobila tablet, „što izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji.“
Ne znam jesam li ovim uspjela izraziti sve što želim i osjećam, vjerovatno ne, ali svejedno objavljujem. Ako budem čekala bolji trenutak i bolje riječi, propustiću šansu. Zahvalna sam, srećna, ozarena, osvježena, iako sam prije nekoliko dana bila sve suprotno od toga. Za ljude iz Buke imam samo dobro da kažem, bar po ovo malo što sam imala kontakta sa njima.
Super je tablet! Stvarno imam više motivacije ne samo da blogujem, već za sve. Uživala sam u Banjaluci kao gradu, u posjeti izložbi Dejmijana Hersta, u Kastelu, Kazamatu, Vrbasu… Uživala sam i u putu do Sarajeva. Uživala sam i u sublogerkama. Sve je, zaista, jedna hrpa lijepih iskustava. Hvala vam!