“Na internetu svakakvih ljudi”, kažu. “Na svijetu svakakvih ljudi”, kažem na to. Istina, postoje ljudi koji virtuelni prostor koriste kao priliku da se prikažu u lažnom, ili donekle izmijenjenom svjetlu, ali to ne znači da treba sumnjati u svako internet poznanstvo i pretpostavku da je ono što u virtuelnom svijeti vidiš upravo to što ćeš i u stvarnosti dobiti.
Imala sam sreće, a kad bih uzela brojati koliko sam ljudi preko interneta upoznala, i sa njima uspješno drugujem, sigurno mi ne bi bili dovoljni svi prsti na rukama i nogama. Lijepo je to, kad kroz nečije pisanje dobiješ priliku da zaviriš u njegov karakter i dušu, pa se sve tvoje slutnje i potvrde. Lijepo je kad ljudi nastupe uljudno i dobronamjerno, pa se iz tog sjemena razvije drugarstvo, prijateljstvo, ili ljubav.
Vjerujem u ljude, vjerujem da, poput mene, ovo koriste samo kao jedan od načina da uspostave kontakte, potvrde onu “ima neka tajna veza”, i pokušaju naći istomišljenike ili prosto drage ljude.
U ovih godinu dana, koliko sam prisutna na Buci, gajim izvjesne simpatije prema nekim od blogerki i blogera, i bilo bi mi drago upoznati ih i uživo. Među njima je i Aziza Marinković. Gledala sam epizodu Zabranjenog foruma u kojoj je gostovala, maksuz, čim sam pročitala najavu. Simpatična žena. Tu i tamo spomene kako bi i ona mene voljela da upozna. Međutim, nije se ukazala prilika prošle godine na druženju blogerki u Banjaluci, pa sam pomislila, možda će ove. Nemam ništa posebno da joj kažem, ali eto, da se rukujemo, koju razmijenimo, malo se našalimo, i tako, te obične stvari.
I danas, ja u šalter sali katastra na Novom Beogradu, kad neka pokrivena žena sjedi u čekaonici. Ćurnem, nekako mi azizasto djeluje. Priđem, obratim joj se, kad jeste stvarno ona. Cubik, pružim joj ruku, pa se iznenadi, a i ja vala iznenađena, i eto, upoznasmo se i koju razmijenismo na posljednjem mjestu na svijetu na kojem bih pretpostavila da ću je sresti.
Rekla mi je, između ostalog, da je spriječena da u subotu dođe na druženje u Banjaluku. Znači ne bismo se srele, doduše, ne tamo. Zato smo se srele ovamo. Koja je vjerovatnoća da se to desi? Mala. Ona putnik sa pet adresa, ja putnik sa pet adresa, a nijedna od nas nije iz Beograda. Međutim, eto. Nešto je u tim našim željicama da se upoznamo pronašlo način da se ostvari.
Jutros me je na fejsbuku dočekao citat – vrata koja su zatvorena nisu tvoja vrata. Kako to oslobađajuće zvuči. To nisu tvoja vrata. Nema potrebe da lupaš glavom kroz zid.
Potom sam vidjela još jedan – “I want to remember to act in faith, not in fear”. Taj mi još uvijek odzvanja u glavi, u duši. Danas je tata došao u Beograd na zakazan termin u tom katastru. Poveo je usput i drugara iz sela, koji je onako, neškolovan, poluartikulisan lik, da mu pravi društvo u putu. Moj Slobodane, kaže mu tata dok smo šetali prema Savi, sve se može dresirati, sve se može ukrotiti, osim čovjek. Sa čovjekom nikad ne znaš kako će ga okrenut.
Jeste! – podviknu Slobodan na sebi svojstven način, kao da tjera konja.
Volim seoske metafore i poređenja. Mirna, kažu, mo'š je pomust. Zapeo k'o sivonja. Marljiv k'o pčelica. Životinje, biljke, priroda, u svemu se možemo prepoznati, a i valja se. Nekako se demistifikuju ljudske kerefeke. Kuja u tjeranju, odnos kera prema kuji u tjeranju, krava kad se zaobada, ili kroćenje konja, izgubljenost ovce kad se odvoji od stada – sve to pomaže da shvatimo neka ljudska ponašanja bez mnogo filozofije i drugih društvenih nauka. Otud valjda nepismeni pastir može steći mudrost i uvid u tajne života koje znaju promaći i najučenijim ljudima. Pritom, bliskost sa prirodom svakodnevno podsjeća da postoji neka tajna veza. Velika, jaka i neuništiva veza. Zapravo, sve je uništivo osim te veze. Prolazimo mi, mijenja se i priroda, ali ta uzročno-posljedična veza koja sve, od molekula do ekosistema drži na okupu, ona je neuništiva. Što posijemo, to ćemo i požnjeti. Možemo, eventualno, dobiti korov, ili kakvu dragocjenu voćku čije sjeme ptica u letu pokaki u naš atar, ali sjeme koje posadimo, koje zalivamo, baš kao i vuk kojeg hranimo, sa time na kraju ostajemo.
Neke veze, baš kao i neke želje, iziskuju vrijeme. Otud valjda ona “strpljen – spašen”. Neke veze i neke želje se ostvare brzo, ili čak odmah. Šta god bio slučaj, mislim da je najvažnije ponavljati ono što jutros pročitah – “želim da ne zaboravim da treba da postupam sa vjerom, a ne iz straha”.
Jer stvarno vjerujem da je sve što se dešava rezultat finih, često nedokučivih mehanizama koji čine da sve na kraju ipak bude u ravnoteži.
…sa vjerom, a ne iz straha…