Godinama slušam kako se zbrinjava neki stranački kadar. Istovremeno, ljudi se diče što nikad nisu bili član nijedne stranke. Za politiku postoje izgleda samo dva tumačenja: „politika je kurva“ i „ako se ti ne baviš politikom, baviće se ona tobom“.
Politika bi trebalo da predstavlja sabranu volju određene grupe ljudi. Šta vole, šta ne vole, šta žele, kojim putem misle ići, i kako to misle ostvariti. Ako se nekome dopadne ta formulacija, osjeti je svojom ili dobrim dijelom svojom, on se pridružuje ili postaje simpatizer takve politike. Vjerovatno ti, kojima ta politika jednim dijelom ne odgovara, imaju potrebu da se uključe sa izmjenama i dopunama, i možda je njihov doprinos ključan za sofisticiranje politike, sa slijepim sljedbenicima bez prigovora stvar bi se brzo ubuđala.
Kod nas se stranački kadar izgleda svodi na poslušnike koji su pritom i nestručni, a razlog nije to što nemamo stručnih, već što stručni nisu ničiji kadar. To stručnog kadra što u strankama ima, to one odmah postave na pozicije. Nisu stranke krive što se u njih učlanjuju nesposobni i ograničeni, one plasiraju to što imaju.
Zašto se fini, obrazovani i stručni drže van politike, i još diče time, kad su stalno nezadovoljni javnim statusom kulture i obrazovanja. Razumijem biznismene kojima je jeftinije (vrijeme je novac) da napuste zemlju nego da je popravljaju. Ali ovi, intelektualci, što će ionako vijek provesti ovdje naprđujući i kritikujući, oni bi trebalo da se manu prenemaganja i uzmu stvar u svoje ruke.
Tako svaki u nečem stručan kritičar režima ima dvije mogućnosti. Da dozvoli budalama da mu kroje stvarnost, ili da postane kadar stranke koja se zalaže za sve to o čemu on priča, postojeće ili novoosnovane. Nisam ni naprednjak, ni narodnjak, ni nacionalista, ni penzioner, ni komunista, od aktivnih stranaka jedino je Naša stranka okupila neke ljude koji su mi bar naoko bliski. Šta god da zagovaraju, sigurno mi više odgovara od Bakira, Dodika ili Radončića. Ma bolji su od mene samim tim što su se angažovali, što su zasukali rukave i zarili prste u ovo blato od političke javnosti, to su komunalci fine raje, došli da pročepe odvod, da nam nam gradska kanalizacija prestane uporno izbacivati otpad, govna i stvari koje se čak ni u vece šolju ne bacaju.
I naravno, da imam svoju stranku, i u stranci dobre i sposobne ljude, normalno da bih zapošljavala taj stranački kadar gdje god mogu i hoću. Pa neću valjda zaposliti dokazanog fašistu, primitivca i amatera samo da bih bila politički korektna. Nema korektnosti, politika je kurva, i to kurva koja se neće baviti mnome, nego ja njom.
To bi trebao da bude zdrav stav, politika je naša obaveza, dužnost. Šta ima da kukamo, kome kukamo kad nam se nešto ne sviđa. Što bi liberali, radikali, ili demokrate ispunjavale moje želje. Ko mi brani da osnujem stranku i udarim politiku zalaganja za ostvarivanje mojih želja. Što mogu svi, a ne mogu ja!
Šta fali političkim kadrovima?
Mi!
Falimo im mi.
Iskoristila bih priliku da pozdravim sublogerku Markizu. Zbog toga što je politički aktivna joj se dijelom divim, a dijelom joj zavidim.