Poslije studija u Crnoj Gori, vratila sam se u Sarajevo. Rečeno mi je da sa diplomom odem u opštinu i izvadim radnu knjižicu, kako bih se prijavila na biro, stekla pravo na zdravstveno, i tako dalje, što sam i učinila. Međutim, nisam odmah imala diplomu, već potvrdu o završenim studijama. Kada sam te svoje papiriće predala šalterskoj službenici, poče scena epskih razmjera, a ja onako zbunjena, tek u neka doba ukapirah o čemu se radi. Odjednom puna sala gleda u mene, službenica viče na mene, prijeti mi policijom, zatvorom, pita kako me nije sramota, njena koleginica mi potura pod nos opečaćene dokumente da vidim kako izgleda pravi pečat, dolazi i policajac koji nadzire opštinske prostorije…svi u mene gledaju, a ove dvije, Bože mi oprosti, kao vještice neke, iskreveljene počinju da me mrškaju iz sale, da mi, eto, učine uslugu, jer ću inače biti uhapšena.
Sirota implodiram suzdržavajući se da ne preskočim onaj pult i jednu drugom utučem, ostavim one dokumente na susjedni šalter kod neke zbunjene, koja to sve ćutke posmatra, i kažem joj: „u slučaju da je ovo ipak sve u redu, molim vas da obradite predmet. Moje podatke, i podatke fakulteta imate u spisima“. I odem preko vrata. Odem da kući pišem žalbu načelniku opštine. I sutra se vratim sa žalbom. I presretne me šefica odjeljenja, pa kafa, pa cigara, pa izvinite, pa nemojte, pa greška, pa…
Šta se dogodilo – pečat filozofskog fakulteta u Nikšiću je takvog oblika da podsjeća na starinske, voštane pečate koji imaju nepravilan oblik. Ta mlada službenica koja je digla frku, vikala „falsifikat“, „sram te bilo“, „policija“, „zatvor“, „ajde, mrš“, „izađi odavde“, je zaključila da je nemoguće da takav pečat može biti službeni, pa ponosna što je valjda ukebala svog prvog lopova, iskoristi priliku da napravi skandal meni koja, što se kaže, nit luk jela nit luk mirisala.
Nešto slično se događa sa feminizmom. Ili anarhijom. Ili religijom. Pogrešne predstave i površna tumačenja postanu viralna i u tolikoj mjeri raširena da praktično dovode do zamjene teza i razvoja paralelnih definicija. Feminizam više nije ideologija jednakosti, već favorizovanje jednih na štetu drugih. Anarhist postaje antihrist, a religija razlog za sukobe i stradanja. Zašto su ljudi skloni prihvatiti tu zamjenu teza. Možda zato što, poput te naopake opštinske službenice, misle da su pronikli u suštinu, da su oni koje se ne može zajebat, da su pametni i da znaju i bez potrebe da se kvalitetno informišu.
Znanje i poznavanje stvari ne postoji u instant varijanti. Mi smo dužni, sebi dužni, upoznavati i učiti svijet oko sebe iz čisto sebičnih razloga – da bi smo sebi i svom potomstvu omogućili dalji razvoj i opstanak. Zamjena teza je uvijek štetna, a učenje uvijek korisno. Aktuelna praksa oslanjanja na internet kao primarni izvor informacija uzima ogroman danak. Sa jedne strane se javlja problem uvjerenja da znaš sve samo zato što znaš da ga pomoću interneta možeš saznati čak i ako to nikad ne uradiš, a sa druge, problem selektivnog uzimanja informacija koje po pravilu služi potvrđivanju predrasuda, a ne njihovom razbijanju.
Postoje različiti pečati. Postoji i statut opštine koji štiti moje dostojanstvo od scena i kompromitovanja pred punom salom ljudi među kojima su možda i moji budući poslodavci. Postoje službeni kanali provjere validnosti dokumenata, a prije svega, postoje osnovna pristojnost i zdrav razum. Nije ta službenica, vjerujem, baš toliko glupa da sve to ne zna. Međutim, nije ni toliko otporna na prizemna iskušenja od kojih je možda najveće potreba da se osjetiš važnim što se „nisi dao prevariti“, što si „prokljuvio“.
Feminizam je ono čime se bave ružne brkate žene koje niko neće da guzi, i pederi. Plašim se da to vjeruje većina prosječnog stanovništva, bar u našim krajevima.
Religija su popovi i hodže što pozivaju na klanje i blagosiljaju ofanzive. Religija je pop koji ne posti i hodža koji pije. Religija je prezir prema mješovitim brakovima i djeci iz takvih zajednica, religija je neoporezovano bogaćenje, religija je sve osim onoga što religija jeste. I ajde, neka je tako. Ako kritikujemo one koji odstupaju od suštine religije stavovima koji nastavljaju sa istim tim odstupanjem od religije, učestvujemo u definisanju subjekta na osnovu bavljenja svime osim tim subjektom. Zašto? Da bismo raskrinkali zablude, uprli prstom u prevarante i trijumfovali u tom vrzinom kolu besmislenosti. Među mojim prijateljima ima ljudi koji zaziru od religije upravo zato što je postala sinonim za sve ono što ne valja. Otud manje ili više skriveno preziru islam, pravoslavlje i katoličanstvo, ali ne odlaze u ateiste i agnostike, već posežu za budizmom, hinduizmom, ili nekom nju ejdž kombinacijom svega i svačega, kako bi zadovoljili svoje duhovne apetite i pronašli neki oblik duhovne vodilje. Tako se valjda osjećaju čisto u svojim duhovnim praksama. Tako ih, valjda, okruženje neće moći svrstati u ove ili one. Tako, valjda, mogu početi ispočetka, i svoje potomstvo sačuvati od demona prošlosti.
Međutim, feminizam je feminizam, a ekstremni, fašistički, kvazi-feminizam je nešto drugo. Zato postoje definicije, da bismo znali šta je šta. Islam je islam, a ne ono što pravi teroriste. Hrišćanstvo je vjera u Isusa, a ne pedofilija i inkvizicija. Sve je definisano u svetim knjigama. Vjeronauka nam je itekako potrebna, ali bi ona, po meni, podrazumjevala obavezu čitanja Kurana, Starog i Novog zavjeta, Tore, i tako dalje, a da se sve mimo svetih knjiga prepusti učenicima na volju i želju.
Jer suditi o vjeri na osnovu popa nije logično. Prosto nije logično. U logici postoje partikularno-negativni sudovi, na primjer, „neki popovi ne poste“. Postoje i univerzalno-negativni sudovi, na primjer, „svi popovi ne poste“. Poenta je, očigledno, u razlikovanju partikularnosti od univerzalnosti. Otud je generalizacija logički neprihvatljiva jer izjednačava ove dvije kategorije praveći univerzalno od partikularnog. Slijedi da često griješimo zato što nismo shvatili nešto što je po školskom planu i programu predviđeno za drugi razred srednje škole. Zašto nam to nije ostalo u glavi? Jesmo li možda od mladih nogu uvjereni da smo pametniji od pameti, učeniji od učenjaka, i mudriji od mudraca, znanja svetijeg od svetih knjiga?
Da sam ja netko, ne samo da bi se više voljelo, nego bi se svim medijima nametnula obaveza da u udarnim terminima objavljuju definicije stvari koje redovno pogrešno tumačimo, i na tome zasnivamo uvjerenja, osjećanja i postupke. Ili ajde, eto, neka bude da feminizam više nije feminizam već ta suhopično-pederska filozofija, neka su islam, hrišćanstvo i judaizam zlo, neka je anarhizam ono kad se lome izlozi i bacaju molotovljevi kokteli, ko će ispravljati krivu Drinu sad, kad je stvar uzela toliko maha. Žrtvujmo te pojmove prema kojima imamo toliku averziju, a izmislimo nove nazive za stare stvari. Jer od tih stvari pobjeći ne možemo. Uostalom, nisu te stvari problem. Problem su riječi, i teorije neukog i priučenog pučanstva, i naša želja da se istaknemo kao mustra u finom pletivu neznanja, besmislica i nelogičnosti.