Polako, korak po korak, starac se šetao po gradu. Gledao je zgrade koje su vjekovima već stajale tu i nove staklene nebodere koji su dopirali do neba , a on je bio graditelj mnogih od njih, razmišljao je kakav bi sad bio njegov život da nije bilo rata.
Sigurno je jedno, on ne bi bio danas stranac u ovom gradu.
Njegovim venama još teče miris vinove loze koja je rasla ispred kamene porodične kuće. U jesen kad bi prvi grozd sazreo, sladak sok je privlačio pčele i tekli su med i mlijeko u staroj avliji.
Toplinu sunca rodnog kraja nije mogao zamijeniti kaput od fine vune u hladnom velegradu.
Sjeo je na drvenu klupu u parku ispred zelenog bora, prodavačica je umotavala vruće kestenje u papir, baš kao u zavičaju.
Da, nekada davno, sjedio je isto tako u školskoj klupi on, mlad student pun ideala i nade o svijetloj budućnosti.
Njegove nade i ideale uništili su rafali oružja.
Kome je taj rat bio potreban?
Na prste sad može prebrojiti prijatelje u ovom gradu, jedan ili dva, a nekada ni broja im se nije znalo u starom kraju.
Tako bi bilo lijepo da ima sa kim da odigra partiju šaha na klupi, kao što su igrali penzioneri u našem mjestu dok dunje cvjetaju, samo ni dunje više nema, nekome su smetale njene grane.
Sad je stara avlija pusta, ljudi su se raselili po svijetu u gradove od asfalta i betona, sela su ostala prazna.
Pčele se ne vraćaju na ratna zgarišta, ne teče više med i mlijeko u rodnom kraju.