On je bio diplomata, pisac u čijim grudima je tinjala vatra ljubavi prema rodnom kraju i svakom čovjeku koji je vodio porijeklo iz male zemlje na Balkanu koja se tada zvala Jugoslavija.
Roman “Na Drini ćuprija” dobro pamtim, a i sva druga književna djela Ive Andrića su umjetnost za dušu. On tako uspješno zna da probudi u nama taj osjećaj da smo dio knjige koju čitamo i da nam zadrži pažnju da pročitamo knjigu do zadnje stranice poistovjećujući se sa likovima u njoj. Nisu junaci njegovih knjiga uvijek pobjednici, kao što se danas svijet dijeli samo na pobjednike kojima se divimo i gubitnike od kojih se okreću svi. Bilo kojoj društvenoj klasi pripadali, Ivo Andrić je bio prijatelj svojim junacima, otac kojeg nije imao pored sebe u trenucima odrastanja.
Andrić perom ispisuje poruke pomirenja i putokaz kako empatijom prevazići vjekovne podjele među narodima Balkana, nadu u bolje sutra i snagu da se iz pepela tragične historije svijet s optimizmom posveti procesu stvaranja puno ljepše i svjetlije zajedničke budućnosti i harmoničnog suživota za nove mlade generacije.
Kad čitamo roman “Na Drini Ćuprija” osjetimo tu bol nostalgije malog dječaka, koji vraćajući se mnogo godina kasnije u Višegrad, želi da ostavi dio sebe da zauvijek živi u zavičaju u kojem je rastao bezbrižno kao dijete. Mehmed-paša Sokolović je gradio mostove koji spajaju sve narode Balkana, on je gradio mostove djetinjstva vrativši se kao bogati vezir svojim rodnim korijenima.
A takva djeca smo i mi dijaspora koja još jednom želi da protrči ispod mosta od duge iznad rodnog kraja od kojeg smo odvojeni. Zavičaj je oaza mira u kojoj želimo slušati nježni žubor Drine i zaboraviti tugu rastanka od rodne grude. Zavičaj je knjiga u koju smo upisani svi mi koji smo tu rođeni, i ne mjeri se naša ljubav prema zavičaju komadićem papira, iskreno srce samo bira svoju domovinu. Krilo zavičaja nas spaja bez obzira gdje mi danas živjeli, a životne pruge odvezle linijama bez povratne karte u prošlost, budućnost je naša destinacija, ali pravo na uspomenu na rodni kraj ne može nam niko izbrisati gumicom.
Premostiti jaz, zaboraviti jad, izraditi most preko nemirne rijeke, arhitektonski biser kulturne baštine u školjki nebeskog svoda, plemenitu viziju imao je Mehmed-paša Sokolović gradeći svoju zadužbinu.
Most na Drini postao je inspiracija nadahnuća za velikog pisca Ivu Andrića koji je poput Mehmed-paše Sokolovića bio ambasador mostova tolerancije, mira i sloge, a svojim svestranim, gospodskim i kulturnim manirima i vrijednim književnim radom 1961. godine upisao ime u historiju dobitnika Nobelove književne nagrade.
ZA KONKURS