Ja u BiH spadam u red ostalih, po nacionalnoj pripadnosti se osjećam i izjašnjavam kao Albanka. Pisaću o posjeti predsjednika Albanija BiH, događajima koji su tome predhodili i Albaniji viđenoj iz moje perspektive.
Albansko veče
Predsjednik republike Albanije Bujar Nishani, je krajem februara ove godine prvi put boravio u zvaničnoj posjeti u BiH. Nekoliko dana prije posjete u hotelu Holivud na Ilidži organizovano je albansko veče. Susret Albanaca koji žive u BiH i prijatelja Albanije, druženje koje je počelo intoniranjem tri himne, Albanije, BiH i Kosova. Oduševila me je međusobna prisnost sunarodnika koji su uz muziku i orkestar iz Skadra, plesali u zanosu uz nacionalne hitove. Pjevalo se čak i o Leka Dukađiniju i Đerđu Kastrioti, te ostalim albanskim junacima. Ovaj susret i druženje su bili uvertira i predhodnica uoči dolaska predsjednika Albanije u BiH, ujedno se proslavljalo i osam godina od nezavisnosti Kosova.
Prijem predsjednika Albanije
Na prijem, koji je organizovao Predsjednik Albanije za svoje sugrađane u hotelu Evropa, pozvao me ambasador Albanije, Fljamur Gashi. Ambasada Albanije u Sarajevu je prošle godine na moju žalost zatvorena, zbog reciprociteta i nezainteresovanosti naših političara da Ambasadu BiH otvore u Tirani. Kako sam ranije pisala ambsada je bila jedino parče teritorije u BiH gdje sam se osjećala kao kod kuće. Na skupovima koje je ambasador često organizovao u prostorijama ambasade, poput obilježavanja važnih datuma-100 godina državnosti Albanije, izložbi, te književnih večeri, ljudi su upoznavali i družili.
Iako BiH ima tri predsjednika nijednog nikad nisam ni slučajno srela, a o upoznavanju da i ne govorim. Predsjednik Albanije je organizvao prijem za svoje sunarodnike u BiH. Tako sam upoznala predsjednika Albanije, njegovu suprugu-prvu damu i novog ambasadora.
Predsjednik Albanije je prilikom svog obraćanja pozdravio sve prisutne goste i zvanice, a posebno je pozdravio Glavnog tužioca. Izrazio je želju za priznajavanjem putnih isprava Kosova, jer je to u interesu obje države. Rekao je da se zalaže za regionalnu saradnju i izgradnju mira u regionu. Naglasio je da su albanci uvijek branili svoja kućna ognjišta, te da su mnoga poznata albanska imena rođena u Sarajevu. Spomeuo je da turizam BiH i u Albanije nisu konkurentni već komplementarni. Da Albanija ima divne plaže na Jonskom i Jadranskom moru, a BiH isto tako poznate olimpijske planine, te da bi saradnja u sferi turizma ove dvije države dovela do obostrane koristi. Druženje je proteklo u prisnoj i svečanoj atmosferi.
Predsjednik Albanije, Bujar Nishani je inače čovjek koji se mlad uključio u politički život Albanije, odmah nakon pada Envera Hodže i priključio demokratskoj partiji. Od juna 2102 godine je na čelu države, nakon pobjede na izborima. Prije toga radio je u ministratsvu odbrane u odjelu za saradnju sa NATO paktom i sve vrijeme aktivno učestvovao u političkom životu svoje zemlje.
Moje albansko selo
U mom albanskom selu, gledano sa terase pokrivena velom magle nazire se Albanija. Selo je nekada pripadalo Albaniji, sve dok kralj Nikola ne osvoji Skadar i okolna mjesta. Berlinksim kongresom Skadar se morao vratiti Abaniji, ali neki djelovi sa albasnkim stanovništvom ipak ostaše u Crnoj Gori, sa njima i moje selo. Ono osta odcjepljeno, ali i pošteđeno vladavine jednog od najvećih diktatora koje je svijet poznavao Envera Hodže.
Albanija u vrijeme diktature
Ušće rijeke Bojane je priordna granica između Crnu Goru od Albanije. Za vrijeme vladavine diktatora postajala je nevidljiva zavjesa i vidjliva brana u Albaniju nije mogao ući niko, a ni iz nje izaći. Ljudi iz moje porodice su odmah nakon smrti Envera Hodže otišli u Albaniju i svi bili zaprepašteni pustošem koji je vladavina od 50 godina pod rukom diktatora ostavila na ovu zemlju. Moja kćerka je dobila haljinu kupljenu u Tirani, sa etiketom ispisanom grafitnom olovkom, jer ljudi u na pragu 21 vijeka u Albaniji nisu imali hemijsku olovku, najlon kesu, a djeca u Albaniji nisu znala šta je žvakaća guma. Ipak Albanija opustošena mirom, sa mnogo bunkera, sa infrastrukturom kao da je vrijeme stalo se polako budila. To se osjetilo posebno u vrijeme sankcija.
Moja prva putovanja u Albaniju
Skadar sam posjetila prvi put kad je počeo rat 92’ godine. Tu su se mogle naći sve stvari kojih nije imalo u našim trgovinama Gorivo se prenosilo u bidonima. Skadar je u to vrijeme postao je Meka za trgovce mešetare i ratne profitere. Čak je i jedno veliko crijevo bilo postavljeno dnom Skadarkog jezera kojim je nafta stizala iz Skadra u Crnu Goru. Prenosila se kafa, cigarete, jezero je postalo prometnica. Mada se ponekad dešavalo da se mali čunovi prevrnu i neki završe sa pijavicama po sovm tijelu, ali s obzirom na laku zaradu svi su u to vrijeme hrlili tamo. Albanija se otimala iz pepela diktature i razvijala brzo i progresivno. Ljudi koji nisu znali ša je privatni automobil, sve više su ih imali u posjedu, ta rgovine su bile pune. Te u vrijeme sankcija se moglo u Albaniji naći i kupiti sve što je potrebno.
Svaki odlazak u Abaniju za mene je bio poseban doživljaj. Iako mi je bila bliska kultura, oduševljavala me spontanost njenih građana. Ljudi su bili topli i gostoprimljivi, kada bi odlazili pratili bi nas svi čak i komšije domaćina.
Teško je zamisliti zemlju u kojoj za 50 godina nije izgrađena nijedna nova kuća, te da nije bilo industrijskog namještaja i fabrika. Ljudi bi se okupljali kada bi vidjeli da se zaustavi automobil i ćuteći gledali kao u neko čudo. Narod koji je decenijama bio talac nečijeg ludila, budio su se iz sna i iz okova diktature. Njihov bivši i tad već mrtav predsjenik Enver Hodža tiranin i diktator je bio paranoičan i kukavica, bojao se napada spolja i iznutra. Gradio je bunkere, a ne kuće. Svaki bunker je vrijedio kao stambena zgrada, a služio je kao skrovište od evetualnog napada umišljenih neprjatelja. 700.000 bunkera je sagrađeno u zemlji orlova. A svaki je isporban na inžinjeru koji ga je gradio. Kada bi bunker izdržao (inžinjer živi štit) udar ispaljene granate i inžinjer osato živ, tada bi bunker prošao testiranje. Nije se Enver Hodža bojao samo vanjskih napada, već i neposlušnosti svojih građana. Građani Albanije zbog toga nisu mogli bez dozvole putovati iz grada u grad, a izvan zemlje je bila nemoguća mislija. Čak i za one koji su imali najbliže srodnike u susjednoj državi. Tek pri kraju vladavine Envera Hodže mogli su se organizovati surete samo na granici. Službe državne bezbjednosti su redovno kontorisale i obilazile kuće radi informacije gdje se nalaze ukućani. Taj nemogući poredak i strahovlada, koja je džamije i crkve pretovarala u štale i strogo sankcionisala i nadgledala potrošnju osnovnih ljudskih namirnica, koja nije smijela biti ni manja ni veća od onog koliko je propisano: Tako su živijele i uništavane generacije ljudi i stvorena je masa isprepadane i indoktirnirane nacije.
Starac sa pjetlom
Primjer tog užasa, je starac sa pjetlom. Kad su neki od posjetilaca ugledali mršavog starca kako nosi pjetla i ponudli mu 20 dolara za njega. Starac je odbio da proda pijetla, ne zato što nije želio, već što nije smio imati 20 dolara u džepu.
„Fabrika oružja“ ispod stropa spavaće sobe
Međutim, i u to vrijeme je bilo hrabrih, iako je biti hrabar bilo vrlo riskantno. U to nas je uvjerio naš prijatelj Fatos Kruja iz Skadra, jedan od bogatijih građana i već u to vrijeme se bavio trgovinom na veliko. On nije naglo stekao svoje bogatstvo i nije mu pomogla samo liberalizacija tržišta, već biznis koji je negov otac pokrenu još u vrijeme vladavine Enver Hodže. Boraveći kao gosti u njegovoj kući u Skadru, koja je bila uređena sa ukusom svaki komad namještaja je rađen ručno od polica za knjige do velikog bračnog kreveta u spavaćoj sobi. Dok smo stajali na vratima spavaće sobe, pomjerio je krevet i ispod koga su se nalazila vrata za ulaz u podzemnu sobu. U toj sobi njegov otac je izrađivao puške i ilegalno ih prodavao. Nevjrovatno, ali istinito. Pričaoje Fatos kako su to vješto krili i kako je to bila tajna uže porodice. Za posao njegovog oca nisu smjeli znati ni njegova braća, kako eventualno ne bi ispričali svojim suprugama, te one priču proširlie dalje. A kad bi udbaške uhode dolazile u provjeru i pitale gdje je njegov otac, ako se ovaj nalazio u radnji, oni bi govorili da se nalazi kod nekog od braće, kod kog bi ovaj u međuvremenu otišao.
Albanci
Albanci su vjerni tradiciji bilo gdje da se nalaze i njenim tekovinama, mi smo narod poznati po svojoj besi (datoj riječi koja se ničim ne pobija). A neki nepisani zakoni poput Zakona Leke Dukađinija su se 500 godina poštovali, bolje do svih pisanih. Poštovali su ih i drugi narodi, a neki i dan danas.
Albanci su poznati po svojoj »Besi«. “Besa”, znači “čast, časna riječ, vjera, garancija da će onaj ko je dao “besu” održati obećanje”. Pored “bese”, koja je temelj, ima četiri stuba na kojima počiva etički kodeks albanaca:
1. čast (“nderi”),
2. gostoljubivost (“mikpritja”),
3. ispravno ponašanje (“sjellja”) i
4. vjernost plemenu (“fis”).
U Albaniji žive Albanci tri različite vjeroispovjesti. Tamo postoji nacionalan homogenost, a vjerska pripadnost za razliku od ostalih prostora na Balkanu je faktor stabilnosti, a ne razdora. Čak šta više u Malesiji u Crnoj Gori postoje albanci sa istim prezimenom, koji imaju isti rodoslov i krvni su srodnici, jedni su katoličke, drugi islamske vjeroispovjesti. Međusobno se poštuju i obilaze i odražvaju rodbinske veze.
Albanija danas
Prije dvije godine Ambasador Albanije u BIH, je istakao u jednom razgovoru da Albanija čuva svoju vjersku raznolikost i kako je u Albaniji svaki građanin Albanac (predložio je da i mi budemo Bosanci), te da vjerska pripadnost ne predstavlja razdor već sponu. U Albaniji žive Albanci (pravolsavci, katolici i muslimani, koji čine većinu stanovništva). Nema nikakvih vjerskih tenzija, oni žive u bratstvu i svi se zajedno zalažu za jačanje državne ekonomije i prosperiteta. U Ambasadi je povodom obilježavanja 100 godina državnosti Albanije bila uprilčena izložba slika primorskog grada Valone (Vlore). Grad Valona je je multikonfesionalan i po tome sličan Sarajevu. U centru grada postoje 4 različite bogomolje i jedna do druge žive sve konfesije. Ambasador je rekao da se Albanci trude da vjerski život svih konfesija bude ravnopravno zastupjen. Patrijarh pravolsavne crkve u Albaniji je sada Grk istakao je ambasador, jer za to zvanje je potrebno najmanje 30 godina iskustva i obrazovanja. S obzirom da je to zvanje doživotno, patrijarh Grk će ostati patrijarh do kraja svog života. Sada već školuju Albanca za mjesto patrijarha i novi patrijarh će biti Albanac. Takođe je istakao, da se posebna briga vodi o obrazovanju i da su sve škole informatički osposobljene, te da postoji internet u svakoj učionici i da se posebno novčano stimulišu učitelji, koji žele da rade u seoskim školama.
Danas se u Albaniji razvio turizam, divlje plaže su pretvorene u prekrasna ljetovališta. U početku se sve dešavalo dosta stihijski i brzo, da bi se vremenom dovleo u stanje reda. Albanija je zemlja željna prosperiteta. U Albaniju je stigao kapital, kako Albanaca tako i inostrani i na pješčanim plažama hoteli su nikli preko noći. Bunkere na plažama su zamijenili hoteli. Grade se zgrade i infrastruktura. I ne samo infrastruktura saobraćajnica već i cijelog društva.
Iz sveg navedenog se vidi da se ulaže mnogo truda i da postoji entuzijazam i kod građana i albasnkih vođa da Albanija stane na noge i nadoknadi ono što joj je uzeto tokom 50 godina mračne diktature.
# Za konkurs