Evo ga, došao je oduzeti mi još jedan sat života! Bilo je prvo što sam pomislila ugledavši Dudu kako se opasno primiče praznoj stolici na našoj terasi. Dudo je moj tetak, koji uporno/umorno gura osmu deceniju života i osmu godinu kako je moja tetka voljom Božijom preselila na onaj, nadala se cijeloga života, bolji svijet.
Nakon što se ustoličio, po ko zna koji put započinje Dudo svoju dugu životnu storiju. I dok promatram starca kako poluotvorenih, ugaslih očiju, monotonim glasom prežvakuje riječi, ne mogu a da se iznova ne upitam šta bi sa Dudom iz moga djetinjstva, koji bi vrativši se s posla običavao dijeliti Sarko rolate iz radničke menze nama, djeci iz susjedstva.
Dakle, priča obično počinje tako što seoski dječak odlazi učiti automehaničarski zanat kod čaršijskog majstora. Gazda Joško nije bio loš prema njemu, ali obijesne šale čaršijskih šegrta Dudo nije mogao izbjeći. To ga je naučilo da nikada, ama baš nikada, neda na sebe i da se bezobzirno brani ako treba i šakama, nogama i svim što mu sa nađe na putu. Upravo ova filozofija odvest će ga sa tek napunjenih osamnaest godina na Goli otok. Razlog: napad na službena lica, ili jednostavno rečeno premlaćivanje milicajaca. Dudo tu s ponosom spomene kako je onako ljepuškast i plavokos sačuvao guzicu od nekih starijih robijaša.
Po povratku kući zaljubio se i zaprosio moju tetku, a ona mu je, na zgražanje svekolike familije, rekla sudbonosno “da”.
Zbog loše reputacije, u rodnoj varošici se nije mogao zaposliti, pa je sreću otišao iskušati u zeničkoj željezari. Sjeća se da je toga jutra ispred tvorničke hale naišao na čovjeka u elegantnom odijelu, koji se zaustavio pored njega i upitao što traži. Dudo mu je tada otvorio dušu i rekao sve o sebi, Golom otoku i bezuspješnoj potrazi za poslom. Čovjek u odijelu ga je pažljivo saslušao, potapšao po ramenu i rekao: “Dobar si ti dečko”. Ispostavilo se da je toga dana Dudo razgovarao sa direktorom Mladenovićem. Ubrzo zatim dobio je svoj prvi posao automehaničara na održavanju željezarinog voznog parka.
Sa posebnim užitkom Dudo priča o patentu, na koji je nadošao popravljajući željezarske rage, i o inžinjeru Kubatu koji je patent bezuspješno pokušavao prisvojiti. Dobio je Dudo tada za patent zaslužno priznanje i novčanu nagradu.
Pokazavši se dobrim i vrijednim radnikom, promoviran je u vozača drugova rukovodioca tadašnjeg zeničkog privredno-političkog života. Ovdje obično počinje priča o krađi goriva namijenjenog za službena vozila. “Krali su svi”, pravda se Dudo, “a zašto onda ne bih i ja.” Na takvu argumentaciju, tadašnji šef ga je upozorio da krade manjim intenzitetom, Dudo ga je poslušao i problem je bio riješen.
Dotakne se Dudo i predsjednika Kukavice, čiji je bio vozač u vrijeme njegovog pada. Kada ga je Dudo upozorio na glasine o smjeni koja mu se sprema, ako ne posluša drugove iz Partije, drug Kukavica je samouvjereno odmahnuo glavom rekavši da “nema oraha u džepu”. Dudo mu je zabrinuto i dobronamjerno odgovorio: “Stavit će vam ih, druže predsjedniče.” I bio je u pravu – drugovi su se potrudili da ih stave, a drug Kukavica je ubrzo smijenjen sa funkcije i nedugo poslije umro.
Jednoga dana vozio je Dudo druga iz financija na sastanak u Sarajevo. Po povratku, automobil koji je preticao kamion zadržao se na Dudinoj strani ceste…predugo. Direktni sudar bio je neizbiježan. Dudin suvozač, vozač kamiona, čovjek koji je preticao, poginuli su na licu mjesta. Sam Dudo našao se priklješten gomilom željeza, ispod onoga što je ostalo od automobila. Smatrali su da nije mogao preživjeti, pa se nisu žurili izvlačiti ga. Kada su konačno došli do njegovog tijela, naglo su ga povukli, na što je Dudo urliknuo od bola. Sljedećih mjesec dana ležao je u bolnici na Koševu, u komi, nagnječene glave, polomljenih nogu, ruku i rebara. Liječnici mu nisu davali prevelike šanse za oporavak. Međutim, Bog je htio da se Dudo vrati među žive i ponovno stane na svoje noge, pa čak i na desnu predodređenu za rezanje.
Njegova priča nekako ovdje malaksava, kao da sa udesom završava krešendo u dionici što se zove život. Ponovno se vraća u sadašnjost, žaleći se na kostobolju, svoju djecu i samoću koja ga ubija. Polagano ustaje sa stolice, pristojno me pozdravlja i odlazi. Gledam kako se potpuno bijele kose, pognut, sitnim i nesigurnim korakom primiče svojim ulaznim vratima.
P.S. Dudo je već skoro četiri mjeseca u staračkom domu. Tamo ne mora ložiti vatru, ima redovite tople obroke i kome pričati o željezari, objašnjava mi njegova kćerka.
Ne mogu reći da mi pretjerano nedostaje njegova priča. Ali katkada bacim pogled na Dudinu kuću i bude mi neobično što nema nikoga da mi smiješeći se mahne sa prozora.