Uvijek negdje ostane nešto napisano, a neobjavljeno. Nešto što dozvoliš manjem broju ljudi da pročita i da čuješ to neko drugo mišljenje, ustvari neku vrstu podrške od osoba koji ti nešto znače, najčešće.
Šesti april je poseban dan za Sarajevo. 2012. godine je spektakularno, smijem reći i dostojanstveno, upriličeno sjećanje na 20 godina od kako su nastradali građani i građanke ovoga grada u vidu 11.541 prazne crvene stolice kojima je ‘održan koncert’ (sarajevska crvena linija).
Nisam pričala, niti komentirala, a nije više ni važno gdje su bile kupljene te stolice, ili gdje su kasnije završile. Također, nije više važno da li je Pašović ‘ukrao’ ideju od Amerikanaca, a najmanje davanje prostora Kusturici i navodnim izjavama o ‘najboljem domaćem proizvodu…’
Sjećam se samo toga dana nije bilo jednostavno prošetati Titovom ulicom uz onu tužnu muziku, a znati da u jednoj od intenzivnih odjela u sarajevskoj bolnici Koševo, leži jedna mlada osoba, koja će dan poslije, u subotu 7. aprila 2012. biti sahranjena. Jasmina Duraković.
Tog 7. aprila prije četiri godine, Oslobođenje (gdje je Jasmina radila) objavljuje da je kadaveričnom donacijom organa, u noći između četvrtka i petka, u Bosni i Hercegovini napravljen vrlo značajan korak u implementaciji projekta transplantacijske medicine u našoj zemlji.
U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu je obavljena eksplantacija jetre, bubrega i rožnice, te urađena transplantacija bubrega i rožnice.
Eksplantirana jetra je uz pratnju policije Kantona Sarajevo, Kantona Tuzla i Federalne policije transportovana u Univerzitetski klinički centar Tuzla, čiji je tim uz superviziju dr. med. sci. Stipislava Jadrijevića, iz KB-a Merkur iz Zagreba, obavio transplantaciju jetre.
Elmir Čičkušić, generalni direktor UKC-a Tuzla, ukazao je na važnost podizanja svijesti o doniranju organa nakon smrti. U slučaju pacijentice iz Sarajeva radi se o osobi koja je imala donorsku karticu.
Jasmina je bila potpisnica donorske kartice, ali za uzimanje njenih organa bila je potrebna i saglasnost njene porodice, roditelja i brata. Naravno, njeni najbliži su odlučili onako kako bi i ona htjela.
Sjećam se još dok smo studirale, Jasmina je pozvala Jasminu M. i mene da joj budemo podrška u jednom zanimljivom takmičenju brzog ispijanja Heinekena. Tri para, tri stola, ispred njih pet konzervi piva i čaša, pa ko prvi popije svih pet nastavlja dalji krug takmičenja. I naravno, Jasmina je bila šampion! Gigant! Cura koja je uživala u životu, cura koja je voljela život.
Kasnije kad smo se sreli sva ona razdragana reče da je prošla sve krugove u tom takmičenju, te da je bila prva i najbolja.
Sjećam se da smo jednom išle i na derbi Sarajevo – Željo. Ona u bordo majici, ja u bordo-bijeloj kariranoj košulji. I tamo negdje na prelazu iz Kotromanićeve ulice naišle smo na stotinjak navijača u plavom. S jedne strane oni, a s druge nas dvije. Onako prepadnute, ma neće valjda kakav kamenčić krenuti ka nama?! Naravno da ne, nastavile smo dalje prema Koševu.
I sad nje nema. Tišina. Ostaju sjećanja.
7. aprila, prije četiri godine, zove me Sanja da odemo na dženazu, na posljedni ispraćaj sa Jasminom.
Spustila sam crveni gerber na njen mezar… a kiša je padala tog 7. aprila 2012. godine.
2014. godine Srebrena plaketa Općine Novi Grad posthumno je dodijeljena Jasmini Duraković.
Foto: Flickr
Za konkurs