O diskriminaciji
Diskriminacija otprilike predstavlja nejednako postupanje i umanjivanje nekog prava nekom, po različitim osnovama. U cilju pojašnjenja termina svakako treba spomenuti jednog od najpoznatijih sociologa današnjice, profesora Zigmunta Baumana (Zygmunt Bauman), koji govori da je „sloboda pojedinca ograničena slobodom drugih“ i da to odmah „sazna dijete koje puže“. Elaborirajući njenu društvenu paradoksalnost, prof. Bauman potvrđuje da je „moja i tvoja sloboda, uslov moje slobode“.
Prije više od pedeset godina svijet je rekao “nikad više” strahotama Drugog svjetskog rata. Proglasio je da sva ljudska bića, gdje god se nalazila i ko god bila, imaju prava koja se moraju poštovati u svim okolnostima. Ta su prava iznesena u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju su Ujedinjeni narodi proglasili 1948 godine. Ako tvoja prava koja prema zakonu imaš krši neko drugi — bio on drugi pojedinac ili pripadnik policije ili snaga sigurnosti — imaš pravo gledati kako za to snosi sankcije.
Član 7
‘Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona’. Imaš pravo da se prema tebi, pred zakonom, odnose na isti način kao i prema bilo kome drugom. Imaš jednako pravo kao i bilo tko drugi biti zaštićen/zaštićena zakonima tvoje zemlje.
Član 8
‘Svatko ima pravo na djelotvorna pravna sredstva putem nadležnih nacionalnih sudova, zbog djela kojima se krše osnovna prava koja su njemu/njoj zajamčena u ustavu ili zakonu’
Ljudska prava često se zovu ‘prirodna prava’ – prava koja pripadaju ljudima jednostavno zato što su ljudska bića. Ona se ne mogu kupiti, zaraditi ili naslijediti – ona su ‘neotuđiva’, niko nema prava druge lišiti prava iz bilo kojeg razloga. Standardi ljudskih prava određuju što vlade moraju napraviti za svoje građane i također ono što ne smiju učiniti svojim građanima. Kada kažemo da svaka osoba ima ljudska prava, time kažemo i da svaka osoba ima odgovornosti poštivati prava drugih. Ljudi imaju ljudska prava čak i kada ih zakoni njihove zemlje ne priznaju ili ne štite. U BiH ta prava krše, oni koji su zaduženi za vladavinu prava, to je svojim zaključkom uradilo Visokog sudsko i tužilačko vijeća BiH.
Visokog sudsko i tužilačko vijeća BiH
Oni koji građani vide kao “čuvare zakonitosti”, suštinski nemaju ni vlast ni moć! U državi u kojoj je sudstvo neefikasno, gdje imamo spektakulrana hapšenja, gdje predsjednica suda govori o postajanju pravosudne mafije, gdje postoje brojni pojedinci, koji su iznad Zakona i jači od države. U državi gdje u tužilaštvima postoje sobe pune krivičnih prijava koje skupljaju prašinu. Te sobe bi mogla da pričaju svoju priču, priču bezuspješnih pokušaja onih, kojim je nanesena nepravda, da se pravda zadovolji. Tu stoje predmeti koji su novi za Tužioce, a stari mjesecima i godinama, koga briga za Zakon o Tužilaštvu i rokove.
Kako bi se skrenula pažnja sa onog što je i svakom pravnom neukom građaninu jasno, da je nefunkcionalno sudstvo krivac za korupciju i krimnal u zemlji, maloljetničkoj delikvenciji i podložno uticaju politikih elita VSTV-a udari po vjerskim osjećanjima i koristi kao metod koji je uvijek bio dobar instrument za skretanje pažnje s pravih problema.
Na kraju cijele priča vezana za odluku VSTV-a o ukidanju vjerksih obilježja, se svela na hidžab. Ispade da je to jedini problem koji postoji, te da nema marame na glavi muslimanke, pravosudni sistem u našoj državi bi funkcionisao kako treba. Šta još upada u oči i kontradiktorno je zaključku VSTV-a, je to da se sudije biraju po ključu (nacionalnoj pripadnosti), te to što je bilo potrebno čak 13 godina da se sjete Zakona koji inače donešen ne na državom već entitetskom nivou.
Znaju sudije VSTV-a da postoji pozitivno zakondovastvo: Zakon o zabrani diskrimnacije BiH iz 2009, koji je krovni Zakon i u kom stoji upućujuća odrededba da svi ostali Zakonski i podzaknski akti moraju biti usklađeni sa ovim Zakonom, to se mora desiti i sa Zakonom o sudovima, koji očeglideno diskriminatoran i loš, a na koji se VTSV poziva. Princip nediskriminacije je ugrađen u sve važne međunarodne dokumente o ljudskim pravima i predstavlja neodvojiv element svih drugih garantovanih ljudskih prava. Ovaj princip je ugrađen i u Ustav Bosne i Hercegovine, a zabrana diskriminacije je propisana i u entitetskim Zakonima o radu, Zakonu o ravnopravnosti spolova, Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Stoga, u skladu sa Ustavom BiH. Država mora osigurati prava i slobode svima, “bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nekom nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status. Doduše ni je na njima da zakone mjenjaju, ali jeste da ih pravovremeno primjenjuju. Pa se opet pitam zašto u se tek sada sjetili, nakon 13 godina da primjene neki Zakon???
Kritička javnost i mediji
Osim zaključka VTSV-a mene je u cijeloj situaciji iznenadilo javno mijenje. Kako kažu ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka zvijer pokaže svoj trag. Borci za ljudska prava čijim bi poštovanjem išli ka EU, su zaćutali, gender retorika presahla. BiH građani zakazali. Danska uđe u istoriju kao jedina zemlja u Drugom svjetskom ratu čiji stanovnici su se masovno suprostavili nacističkoj diskriminaciji i deportaciji Jevreja u koncentracione logore. SVI SU NOSILI ŽUTE TRAKE, A U BIH SU NAKON ODLUKE VSTV-A SVI TREBALI STAVITI MARAME, na taj način podržati žene čija je vjerska obaveza da je nose i boriti se zajedno sa njima da se njihova osnovna ljudska prava ne krše. Jer treba imati na umu uvijek citata sa početka: da je „moja i tvoja sloboda, uslov moje slobode“. Ne pamte narodi historiju, a ona je učiteljica tako bar kažu. Nadam se da ovo nije početak jednog nepravičnog postupka koje će roditi drugi, treći…U BiH je sada takva situacija, da bučna manjina diskriminira tihu većinu, što je jedan ozbiljan paradoks, za multietičnu državu neprimjeren i opasan.
Po mom mišljenju razlog za to se nazire u sljedećem, što u BiH demokrate se kriju iza recidiva komunizma (sve što ima obrise religije za njih je isključivo), tako da je po njima demokratija ustvari diktatura jednoumlja. Mnogi su se razgolitili oglašavajući se povodom odluke VSTV-a. U raznim komnetarima i javnim istupima se išlo dotle, da se čak građani trebaju izjašnjavajti o tome da li im nošenje marame u pravosudnim isntitucijama odgovara ili ne. Neki su bez iskustvene slike izrazili i bojazan u pristrasnost pokrivene žene kada bi im sudila. Za šta apsolutno ne postoje dokazi, čak ni hipotetički ovako nešto nije održivo. U tom slučaju bih ja, kao pokrivena žena trebala biti nesigurna kada bi mi sudila žena koja nije pokrivena, smatrajući da ona unaprijed ima animozitet prema marami koju nosim. Što se i pokazalo da društvo u BIH ima animozitet prema pokrivenoj ženi, ona je unaprijed osuđena da je rob i da ne razmišlja svojom glavom, već o njenom izboru odlučuju drugi.
Mediji se selektivno oglašavaju, objavljuju neke tekstove koji analiziraju nošenje hidžaba, odvraćajujući pažnju javnosti od srži problema. A to je DISKRIMNACIJA žena sa hidžabom. Jer svako ima pravo na jednako postupanje i pravo pristupa pravosdunim institucijama. U BiH to pravo je upravo oduzeto ženi sa hidžabom.
Tokom ovih dešavanja vezanih za odluku VSTV-a, došli su do izražaja recidivi komunizma, koji se ogledaju u totalitarnom pristupu nekom problemu, (da postoji samo jedno ispravno mišljenje), te da svako drugačije se smatra nazadnim. Neki ne shvataju da je vrijeme kada su se ženama skidale feredže prošlo, da je to davno svršeno vrijeme i da je taj poredak propao, ne samo kod nas već u cijelom svijetu.
Čak neki u svojim komentarima na društvenim mrežama, se pozivaju na pozitivnu praksu Enver Hodže:. Diktatora koji je Albaniju toliko unazadio, tako da za vrijeme njegove vladavine (od 50 godina) u istoj nije napravljena nijedna nova kuća, nije se pisalo hemiskom olovkom, djeca nisu znala šta je žvakaća guma, niti je se izrađivao industrijski namještaj. Za njih jedina pozitivna tekovina tog vremena je ta, što su džamije i crkve pretovrene u štale. Za ljude koji su i dalje zadojeni totalitarizmom ne postoji razumjevanje za drugo i durgačije, niti za pluralizam ideja i mišljenja: njihovi umovi po pitanju vjere su nepovratno isprani, te se smatra kao prije 50 godina, da se vjera smije praktikovati u svojoj kući.
Nakon ovakog zaključka VSTV-a, može se naslutiti da bi se sična praksa mogla širiti na druge institucije, odnosno da će ići ka tome, da se ženama muslimankama uskrate još neka prava.Tako da možda uskoro žena muslimanka neće smieti nositi maramu ni na ulici. Tako bi recidivi iz prošlog sistema, te savremeni glasnogovrnici »DEMOKRATIJE« , ponovo uspijeli da »oslobode« ženu muslimanku i to na način da joj uskrate osnovna ljudska PRAVA. Sudije VSTV-a su stasali u tom vremenu i od nemoći da riješe opšti haos u pravosuđu i pravnu anarhiju u državi, bave se stvarima koje uopšte ne utiču na funkcionisanje sudova. Da li oni svojim zaključkom sa kašnjenjem od 13 godina dižu prašinu u oči kako bi prikirli navedeno stanje, trebali bi svi da se zapitamo???
#Za konkurs