I tako…
Stigao fejs u naše živote. Sjedim neki dan u kafiću, pijem kavu. Poredalo se oko stolova sigurno dvadesetak ljudi, a kafić mali. Bacim pogled, za svakim stolom isti razgovor.
S mobitelom.
Pričaju ljudi s ekranom u svih šesnaest. Ter tako i ja. Mater mi je vazda govorla: „Nemoj ‘ćeri bit k'o niko, kako drugi tako i ti.“. A ja slušam mater.
Ne mogu sada srat i pljuvat po fejsu, volim se i ja nakačit na neku temu pa diskutirati.
Ono, znate, volim biti „pametna“, bez lažne skromnosti.
Uuuuu, što je ova pametna, sigur je ružna, reče neko jednom davno, kada nije imao više argumenata, dok sam imala Dzonija na profilnoj slici. A ja, žensko ko žensko, brže, udri sliku. Auuuu, vid’ i lipa. A bogare ti.
Elem, neki dan dobijem poruku od jedne susjede u kojoj stoji: „Ehehejjj, aj mi lajkaj sliku“.
Ja brže bolje trk, mislim nešto se dijeli, nagradna igra, još malo pa nestalo.
A ono, žena se uslikala kod okićenog bora i pozira.
Auuuu, bokte prioriteta. Pritefterim lajk, upitnik mi nad glavom lebdi k'o oblak nad Biokovom pa pogledam malo bolje.
Dok ja na fejsu čitam o politici, trećem svjetskom ratu, lajanju komentatora i naravno svoje tekstove (svoj sam najvjerniji čitatelj), proteferičim malo s prijateljima, posvađam se oko neke teme, tamo fejs postao-foto album.
Ima slike, nema tona.U stvari ima.
Nakačila tamo neka ženska sliku, u njoj 100 kila, malo se utegla, uvukla, izbacila sise i guzice, usne k'o pečatnjak, kako to već rade tinejdžerke i čitam komentare:
„Jooooj, prijateljice, pa tako si lijepa, zgodna, ma ne mogu te se nagledati.“
„Jooooooj, prijateljice, pa ti nemaš 50 godina, šta si radila da ti se tako lice opeglalo“
„Joooj prijateljice, pa ti si ljepša od Sharon Stone, uvijek si parila na nju“
A ona, sva važna slavom (lažima) koju je upravo primila, ljuta na one koji ne komentiraju, veli: „Hvala, hvala, držim se, ma to je sve do genetike.“
Ma nemoj.
Jednom sam čak dobila poruku od jedne poznanice: „Ti bi crkla prije nego bi mi stavila lajk na fotku!“ Ter ja brže, klik, klik, lajki, lajk. Ko oparena.
I tako, dok se tisuće feminiskinja stotinama godina bori za svoja prava na jednakost, za pravo da ne budu objekt neko subjekt, žene seru li ga seru.
One su i najžešći komentatori fotografija. Ti meni lajk, ja tebi.
K'o sadnja duvana birvaktile, jedno jutro kod mene, drugo kod tebe.
Ide to brzo. Zajmić-vratić. Moba. Fejs moba.
Neće žene svoja prava, pa neće.
Pravo na „biti osoba“.
A kokodaču dobro kada ih na poslovnom razgovoru omjeri neki zagorjeli sredovječni menadžer. „Ijuuu, gledao mi je u noge a ne u životopis. Ijuuuu, nije me slušao što pričam, tužit ću ga majke mi za seksualnu diskriminaciju.“
Ma nemoj?
Prava se grade u svakom segmentu društva. Pa i na fejsu. Moć društvenih mreža je neprocjenjiva. Na njima se na prirodan način može pročitati javno mišljenje.
Ljudi jesu i vizualna bića, jer imaju oči. No imaju i uši, što bi značilo da bi trebali biti i „čujna bića“.
Ako su im bar uši pune smole, mogu očima čuti.
A ne čuju. I to pretežno žene.
Pa Bog te ubio, znaš li ti koliko je radnica izginulo u tekstilnoj industriji za vrijeme požara, koliko je žena bilo proganjano, koliko dugo i krvavo su se borile za svoja prava da ne budu objekti već sudionici života.
Pa majku ti, znaš li ti ženo sa stopedeset pet komentara na slici da si i dalje objekt. Jer šutiš i smješkaš se uvučenoga trbuha, koji samo što ne pukne da ne bi ko rekao da jedeš, sereš i stariš.
Žene ne smiju sebi dozvoliti bore i straost. Jok.
Uniformirani ideal ljepote koje nam plasiraju isfrustrirane, bogate, debele trbonje u vidu krema od puževe sluzi, zmijine kože, volovih jaja i čegaliveć, postao je totem pred kojim smo pale. Za sva svoja prava, na kojima padamo u stvarnom životu.
A trbonje zarađuju. Od tih novaca kupe mlade cure. A tebi i dalje bore paraju lice. Jer niko starosti ni smrti nije pobjegao. Hvala Bogu.
Čitam nedavno tugaljivu ispovjest Ranke Mišic, predstavnice sindikata u Republici Srpskoj. Ma da zaplačeš. Od sranja.
Nakon grubog nasilja pri izbacivanju iz Skupštine, nakon što su je tri „muškarčine“ vukle po podu k'o zadnje smeće, nakon gnusnog čina kršenja osnovnih ljudskih prava, ona izjavljuje „Sram me je pred sinom“
E da ti jebem.
Zašto pred sinom?
Bit će valjda što joj se vidio pupak kada su je izbacivali.
Kud će se ženi viditi pupak u Bosni? Bože sačuvaj.
Može na fejsu, kad ga malo retušira, uvuče i izravna, u bikiniju.
To da. Ovako se malčice prelio preko gaća. Bem ti novinare, mogli su ga fotošopirati.
Fejs nam daje puno mogućnosti.
Prva je ona za slova.
Riječ.
Moć riječi je kao uragan. Riječi bole i peku. Riječi ruše predrasude. Mijenjaju svijet.
Riječ je tijelom postala i prebivala među nama, stoji u molitvi.
Ne koristimo riječi, koristimo slikovni jezik.
I neka, svakom po izboru.
Neka svatko kači fotke, uvlači trbuh, izbacuje sise, daje lažne i licemjerne komentare.
Ko voli nek izvoli.
Ali imam i ja svoje pravo na izbor.
Ne volim lajkati, volim lajati.
Piše: LJiljana Zovko-Leona