I, tako ja na tornju dvorca Montjuic blaŽeno pijuckam najskuplji dječiji šampanjac sa Louboutinkama na nogama i Muradovom haljinom zbog koje je puklo pet ogledala. Na sredini stola, položena pažljivo poput novorođenčeta, nalazi se tašnica koju je Djevid Ivanovski svojim zlatnim rukama danonoćno pravio za moju snobovsku dušu. S moje desne strane, osim blago uzburkanog mora, stoji ležerno okačena Fendijeva bunda. I uopšte nije hladno, naprotiv. Bunda je tu čisto kao podsjetnik da mi se može. S moje lijeve strane, u botaničkom vrtu pjevaju White i Pavarotti uz pratnju svoje orkestarske svite. Zagledana u nesaglediva svjetla višemilionskog grada, samozadovoljno pjevušim s njima „…I know there is only one like you, there is no way they could have made two…“, misleći pri tome na sebe, dabome.
Za mene je vrijeme stalo, ali vama, kojima je ostalo nekoliko sati do ponoći, želim sretnu Novu godinu.