Hodam polako.
Korak je moj težak.
Usne su moje umorne od krika.
Gledate me ne videći me. Vidite moju kožu. Suviše je tamna za vaše oči.
Stišćem u ruci kamenčić sastrugan krvavim noktom sa zida moje kuće. Koje više nema.
I dok sam padao s potonulog brodića, u kome se smjestilo pola moga sela, nisam ga puštao iz ruku. Jer ako njega izgubim, izgubit ću i sebe. I tebe u meni Bože.
Onda ću lutati u ovoj dugačkoj koloni cijeli život. Ne znajući tko sam…
Ja sam migrant. Ja sam izbjeglica. Ja sam prognanik.
Ne tražite razlike, našli bi ih u trenu, kao alibi za vaše strahove. A ja u vama vidim nadu…. da ću ovaj kamenčić u mojoj ruci, koji me žulja, peče, od koga mi dlan krvari ugraditi u neko sanjivo mjesto koje se zove dom.
U petak, 18.12. obilježava se Međunarodni dan migranata. Kako li je samo lijepo Svjetska organizacija definirala njihova prava na papiru. No, ovih dana, svijet je pokazao pravo lice.
Lice straha. Pred drugačijima od sebe.
Nekad, ne tako davno, zgražale su nas slike konc logora, u kojima čovjek nije bio čovjek, nego brojka. Kako je lako biti humanist na riječima, nad prošlosti.
Pale su sve maske, države su postali konc logori. A mi svjedoci, nijemi od straha.
Bodljikave žice nas štite od želje čovjeka da bude čovjek. Zaklinjemo se u Boga i kršćanstvo, a svaka bodlja na žici je čavao u krvavu ranu na Isusovom tijelu. I krvari pred nama kao pred nijemim svjedocima i onog i ovog vremena. Paradoks svega, alibi koji dajemo za nehumano postupanje s onima drugačijeg jezika, drugačije boje lica, tražimo u sačuvanju tekovina kršćanstva.
Često se zapitam, kakve je boje koža na licu Boga?
Kojim jezikom priča?
Je li postoji, ili je samo utopistička izmišljotina da bi se umanjio strah od smrti?
Dok nas iz lijepo maskiranih predbožićnih trgova zaslijepljuje tisuće lampica, žmirimo u vlastitoj sljepoći. Čekamo rođenje Boga. Da dođe, s pečenom puricom na stolu i bocom vina.
Da slavimo nešto u što u stvari ne vjerujemo.
Gazimo svakim pogledom bosonoge ljude koji nevidljivo promiču našim zamaskiranim ulicama. Kvare nam dekoracije. Dekoracije Boga u koga se zaklinjemo i koga gnječimo k'o crva pod cipelom i bodemo bodljikavom žicom iza koje smo se skrili. Jer u svakom čovjeku stanuje Bog. Bodljikava žica je najveća sramota civilizacije i sadašnjice. Možemo tražiti tisuću i jedan razlog, opravdanje..Nema ga. Od čega smo se skrili? Strah od terorizma nam je postao alibi za svaku mržnju. A mržnja nema alibi. Kao ni ljubav.
Ja sam migrant. Ja sam izbjeglica. Ja sam prognanik..
Hodam polako…Moje su usne umorne od krika..
Želim im reći, ne bojte se.
Moga jezika
Moje odjeće.
Mojih krvavih nogu.
Ne bojte se boje moje kože…
Jer..Bog nema lica..
Piše: Ljiljana Zovko – Leona