Uvijek dok putujem prema Beogradu imam onaj isti osjećaj ushićenja, a osjećaj tuge i sjete kad se moram vratiti nazad. Počela sam da pamtim predjele koji promiču pored mene, jer oni u zadnje vrijeme nebrojeno puta prođu pored mene ili ja pored njih, zavisi iz kog referentnog sistema posmatramo. S obzirom da sam sebi JA referentno tijelo, stvari se kreću u odnosu na mene. Dok se približava zimski solsticij, dan nestane u trenu i taman što krenem nazad, učini mi se da se suton zalijepi za ravnicu i spoji je sa nebom. Dok Sunce bljedunjavo sija i polako nestaje u sutonu između Mačvanske ravnice i neba. Cijeli prizor je lijepo serviran mom objektivu, uz to garniran sa po kojim oblačkom, ravnicu prošara po neki žbun, kako ne bi sve izgledalo jednolično. Tako je izgledalo kad sam zadnji put odlazila iz Beograda, krenula danju i odjednom se sa svim recidivima niodkuda u trenu pojavio sumrak.
Moj jutarnji povratak u Beograd gledajući iz JA referentnog sistema je bio maglovit i nisam uspjela uhvatiti tu konekciju neba i ravnice, a i Sunce se negdje sakrilo, ipak sam njegov sjaj uspjela uloviti objektivom, ma koliko ga skrivao veo od magle. Jedva sam čekala da stignem, čak me i redovna pauza nervirala, zbog produžetka vremenskog intervala mog ponovnog dolaska u Beograd.
U Beogradu je ovog puta sve bilo drugačije, servirano na šljaštećem pladnju izloga, osvjetljenih ulica i bilborda. Od urbane galame i gužve nisam vidjela ni Sunce ni Mjesec, samo ulice, automobile i svjeteleće reklame. Izgleda kao da se grad uveliko sprema za neka velika slavlja. Meni to ipak više liči na bijeg od stvarnosti, jer ljudi svuda okolo se kreću po automatizmu ustaljenim maršutama, mahom nerapsoloženi.
U Beogradu sam došla u pun stan, koji se postepeno praznio, a mojim odlaskom ostaće prazan. Puno smo posla uradili, mada je ipak ostala i jedna nepopijena kafa. Mostovi su mi bili glavni putevi, Brankov i onaj paralelni njemu, rijeka Sava ispod njih mi je uvijek presjecela put. A zbog tog solsticija koji samo što nije stigao, svako putovanje koje započnem danju završilo bi se noću.
Prvo veće boravka prošetamo do šoping centra Ušće, šetnja je bila tematska u cilju popravljanja raspoloženje, čak smo dobili i masažu. Da nisam slikala enterijer, ne bih znala da mi je prijateljica iz virtulene igrice, tu u Beogradu. Ona je inače iz Zadra, godinama smo igrale istu igricu u kojoj smo pričale o svemu i svačemu, Tako smo shvatile da smo srodne duše. Srele smo se i u Sarajevu prošle godine. Nakon saznanja da smo fotografisale istu stvar u istom gradu, pao je dogovor za novi sastanak. Eto šta može da učini, to kad neko uslika isto mjesto u isto vrijeme. To nije bio susret, ali je taj događaj inicirao naš ponovni susret.
Prošetamo večeras do Skadarlije, koja je pandan sarajevskoj čaršiji. Iako su svuda svjetlucali fenjeri i promicali lijepo uređeni restorani, sa osobljem koje goste dočekuje na ulici i poziva na večeru svako u svoj restoran, ipak je izgledalo sve pomalo sumorno i pusto. Iznenadila sam se tek kad sam stigla do kraja ulice, primjetim da tamo stoji jedan usamljeni sebilj. Ja sam mislila da jedan jedini sebilj je onaj na Baščaršiji u Sarajevu. Ovaj sebilj je izgledao nekako izvan vremena i prostora, skoro niko ne zna ni šta predstavlja ni zašto se tu nalazi, onako štrči na ćošku, čak ne znam da li ga ovde tako zovu. Ali eto, da znate postoji sebilj i u Beogradu.
U toku šetnje naiđemo na mjesto gdje je ubijen Slavko Ćuruvija. Mjesto zločina mračan haustor, koji nikako da se rasvijetli. Zatim kafanu u kojoj je sjedio glumac Zoran Radmilović. I svako mjesto priča svoju priču. Vratimo se potom na odredište i popričamo još malo, onako tužni i sjetni. Mene nakon toga pokupi onaj broj 16, zvani bus i vozi preko Brankovog mosta.
Sad onako puna utisaka čekam jutro da krenem i uhvatim neko jutarnje Sunce. Mada kažu, pala magla oko Sarajeva, predlažu da ne dolazim, jda se ne bih izgubila. Možda se neko želi sakriti u magli. Sve zavisi od referentnog sistema, pošto sam referentno tijelo JA, a samo se guske gube u magli, nadam se da ću uspostaviti dobre koordinate u datim uslovima, pa ako Gopodar naš to bude htio, možda ću locirati one koji se skrivaju u magli ili love u mutnom.