Par puta mi se dogodilo, sjednem u taksi, pozdravim, pitam ‘kako ste?’, čovjek odgovori, ‘dobro je, ne žalim se’, a meni vilica padne do poda. Zar je moguće? Zar se još uvijek može dočekati da na to pitanje neko ne počne nabrajati silna hronična i akutna oboljenja, političke smicalice ili iziritiranost trenutnim vremenskim prilikama, kakve god one bile?
Nedavno je pao snijeg, niko ni o čemu drugom nije pričao osim o tome kako je sivo i hladno i sniježno. Pomislila bih da su redom provodili sve prethodne zime u nekom tropskom odmaralištu pa se teško privikavaju na kontinentalnu klimu, da to nisu isti oni ljudi koji su ljetos uzdisali zbog vrućine, proljeće i jesen proklinjali iz već pripadajućih razloga kojih se sad ne mogu sjetiti.
Nisu to samo starji ljudi kojima kukanje već predstavlja društvenu konvenciju, nekakav socijalni status ako uspiju nadmašiti komšiju svojim jadima. Moje kolege s fakulteta, ljudi koje sam upoznavala na različitim konferencijama i seminarima, otimaju se oko toga ko će čemu pronaći više mana, od hrane, smještaja, radionica, profesora. I to je takmičenje, jer, što više falinki identifikuješ, to se namećeš kao sofisticiraniji intelektualac. Ovdje hrana nije kao onda u Parizu, njujorški profesori su pravi profesionalci, vrijeme u Keniji je uvijek prijatnije… I, iako je sve to vjerovatno istina, sve češće primjećujem kako ljudi tonu u negativnost, u početku namjerno, a kasnije postaju tako istrenirani da ne bi nešto pozitivno uspjeli prepoznati sve da im onaj njujorški profesor servira parisku deliciju na kenijskoj plaži.
I njeguje se onaj tip osobe koji vam, sav važan kaže za sebe ‘joj, ja kad sam nervozan/a, ne približavaj mi se’, a uglavnom su uvijek nervozni jer, očigledno, svaki momenat se dešava nešto tako iritirajuće, jer su ljudi, naravno, puno gluplji od njih, a njih, pametne, to, jasno, jako nervira.
I sad… Ako si osoba za koju su stvari prilično jednostavne: ovaj dan je takav kakav jeste, a meni će se to radije sviđati nego ne sviđati, dovedeš se u situaciju da ti prijatelji, koji su vječito iziritirani intelektualci, na tvoju obzervaciju da ipak u nečemu ima nešto pozitivno, kažu: ‘blago budali!’. Jer, da nisi budala, ti bi, naravno, bila/bio svjestan da je sve tako crno da nema mjesta smijehu, osmijehu ili pozitivnosti.
Dobro se sjećam, s 4 godine sam u trenutku shvatila da ću jednog dana umrijeti. Strašno sam se uznemirila, ali mama nije bila kući, pa nisam htjela nikome ništa govoriti dok ona ne dodje, znala sam da me ostali ili neće razumijeti, ili će mi slagati nešto. Mama je došla, ja sam se malo smirila, ali sam duuuugo imala epizode kad bi me ta spoznaja danima proganjala i očajnički sam se pitala čemu sve što radimo i doživljavamo, ako ćemo jednog dana svakako umrijeti. Ista spoznaja me danas tjera da se svaki dan smijem, da se radujem snijegu i vrućini, da cijenim ponajviše putovanja koja su više izgledala kao epizoda iz nekog realitija o preživljavanju nego luksuzni odmori… Ne promiču meni ni mane ni nedostaci, ni bijeda ni stradanja. Samo čine da sam sretnija zbog svega što ispunjava moj dan.
Ono što pokušavam reći je… znate kad pogledate onu budalu koja se smije bez veze jer nema pojma kako je sve crno… Možda ste upravu. A možda ste sad na nivou 4.godišnjakinje koja plače jer će jednog dana umrijeti. I dok kukate zbog ovog snijega/magle/vrućine, jedva čekate vikend, sljedeći mjesec, dok samo sanjate da prođe još ovo… cure pomalo one godine prema trenutku kad ćete se okrenuti i još jednom zakukati ‘eh, kako brzo prođe život’.