Nacija. Najbitnija stvar na svijetu. Bitnija od sitosti, materijalne sigurnosti, sigurnih igrališta za djecu. Bitnija od perspektive. Ne daj Bože kritikovat’ naciju, državu, ili nešto slično s čime se naš čovjek identifikuje. Odmah te horde pomahnitalih internet komentatora dočekuju na nož. Idi brate, negdje drugo ako ti se ne sviđa. Ha ja! Šta ćeš ovdje ako ti se ne sviđa, izdajice roda svoga. Vidimo tako iz tih komentara da su jedina dva rješenja kad se na problem naiđe zažmiriti ili pobjeći. Nema treće. Ne dao Bog da se nešto pokuša riješiti. Valja za to dignuti dupe i nešto i uraditi. Šuti i trpi, bolje nego prihvatiti neku odgovornost.
Elem, prije nekoliko godina desio mi se jedan simpatičan slučaj. Bilo je ljeto, vrijeme dolaska dijaspore u lov na potencijalne mlade i mladoženje koje bi mogli povesti tamo negdje daleko, u zemlje gdje su kuće od čokolade i marcipana i merdže padaju sa neba svakog desetog kad Vlada dijeli čekove socijali. Na stranu sad te priče, što u Bosnu dolaze po partnera, zar nema u Švabiji cura i momaka bla bla i tako dalje. Pustite bolan ljude da žive, neće oni da se miješaju sa vanzemaljcima, lakše živjet’ po svojoj kulturi i tradicijama, svijet treba da je sigurno mjesto bez ikakvih izazova našem načinu života, pa i kad smo tamo negdje daleko. Nije to ni zanimljivo za priču. Ono što jeste zanimljivo je da se nekako u to doba pojavljuju i fejk dijasporci, osobe koje pred interesantnim individuama suprotnog pola iznenada postaju stanovnici Beča, Kelna ili Roterdama, mada su prethodnih šest mjeseci godine svoje prebivalište, čisto od milja, nazivali Prijeko Brdo, Stjepan Polje ili nekom drugom sličnom dvorječicom.
Rutina ide nekako ovako: odrediš žrtvu i dobro je osmotriš da vidiš da li se možda poznajete. Onda se sa društvom dogovoriš kako i šta i lagano krenete u operaciju obrađivanja naivne mete. Eh sad, zadesilo se sasvim slučajno da sam meta bila ja. Kao i to da se moj zagorjeli dijasporaš nije baš najbolje dogovorio sa prijateljem ko su oni zapravo. Tako nam je u nekoliko momenata od prilaska, dok je njegov drug otišao do šanka, moj zagondžija ispričao kako su njih dvojica neki daleki rođaci i kako žive u Austriji, a u BiH dolaze svakog vikenda. ‘Ne mogu, poželim ovog meraka, moram makar jednom sedmično doći’ sa otužnim smiješkom izjavi. Skoro pa mi ga bi i žao, jadnička, pa mu poželjeh predložiti da se vrati nazad, teško je takav rastrgan život voditi, ali se u tome pojavi i onaj drugi. Nakon nekoliko rečenica, poželi i on da nam da do znanja sa kim imamo posla. ‘Znate cure, nama je sve ovo novo i zanimljivo. Mi smo ti inače iz Kanade’ reče. Pogledam u svog kavalira, koji od stida namah buknu kao bulka, pa mi postade nekako i smiješno i žalosno. Ne bih ja ništa ni rekla, da se ne oglasi moja drugarica. ‘Aha, pa super, a jel’ vam teško iz Kanade dolaziti svakog vikenda?’ naivno upita. E, tada više nisam mogla izdržati pa sam prasnula u smijeh. Šta ćeš, smiješno je.
Uglavnom, ispričah taj događaj na nekoj grupi gdje su tražili da opišemo neka simpatična i smiješna dejting iskustva. Ponudih usto i svoju analizu da zbog teške materijalne situacije i ograničenih mogućnosti za žene mnoge djevojke izlaz vide u udaji za dijasporca te domaći momci odlučuju da izvuku najbolje što mogu iz situacije. Ništa zlonamjerno, samo moje iskustvo. E, ali gdje bismo mi bili kad se ne bismo poput zvijeri bacili na bilo koga ko ukaže na siromaštvo i inače tešku situaciju u zemlji. Šuti, sramota. Navali se, elem, tako na mene neka djevojka i poče da me napada. Te, nije to tačno, to izmišljaju ovakvi poput mene, protivnici nacije, te sigurno sam ja za to kriva, gdje god da odem meni će biti isto jer sigurno privlačim takvu vrstu pažnje i slično. To su ti te žene mrziteljice drugih žena, koje će za sve što se desi drugoj ženi okrivljavati nju samu. Prebije je muž- sigurno je ona kriva, naljutila ga nečim nevaljalica. Siluje je neko, mora da se oblačila ko kurva, pu, daleko joj kuća.
Elem, nema takvima vajde ni objašnjavati da ne poznaju osobu o kojoj prave tako oštre osude,da sam ja bila u sretnoj vezi sa divnim momkom, dakle da nisam bila osuđena na ‘privlačenje te vrste pažnje’ itd. Jok. Ne diraj joj Bosnu, nemoj slučajno da si rekao nešto što bi se moglo u vanjskom svijetu prokomentarisati kao negativno. Kakav Kim Jong Un. A pri tome od Bosne poznaje jedino prostor od Baščaršije do Ilidže, bez ikakve svijesti o životu ljudi van Sarajeva. Treba organizovati ekskurzije, razmjene učenika između različitih dijelova Bosne. Možda bi to pomoglo nekima otvoriti oči. Mada, sumnjam da bi mnogo pomoglo. Čuvarima obraza nacije zatvoren je mozak, a ne oči. Takvi ne vide ni kada im pokažeš. A dobro. Svakom svoje. Valjda ona iz Beča, kao i svi oni što komentarišu iz Švedske, Njemačke, Australije itd., Bosnu poznaje bolje od nas koji u njoj živimo. Takav nam je usud na ovom malom balkanskom prostoru, da uvijek neko izvana misli da nas zna bolje no mi sebe sami. I da nam, tako izdaleka, ti internet ratnici grčevitim i bijesnim lupanjem po tastaturi čuvaju naciju. Šta ćeš, kad smo mi sami nesvjesni i hoćemo da živimo bolje, a ne da pod tepih guramo svoja iskustva kojima se sramotimo pred strancima. Priznajem, stid me, kajem se zbog nanošenja štete ugledu svojoj državi pred uvaženim strancima i strankinjama. Žao mi je što iznosim svakodnevne probleme i posljedice loše vladavine. Strašno se kajem zbog kritike Velikih Vođa i što na vidjelo iznosim kako to utječe na svakodnevni život njihovih vjernih podanika. Međutim, u svom tom stidu, moram vam reći i to da me na to natjerala jedna nezgodna okolnost i neosporna činjenica koja, nažalost, ne zavisi od mene. I koliko god trivijalna da bila, ta mala začkoljica me i dalje tjera da budem sramotni kritičar koji bezobrazno prikazuje naciju na neodgovarajući način. Oprostit’ ćete mi na tome što zbog jedne takve sitnice izdajem svoj narod, ali ja nemam druge opcije. Naciju, naime, ne mogu jesti.