Sretan ti rođendan, zemljo tuge

Piše: Ljiljana Zovko


„Jesi li živa starčice moja…?“, pisao je Jesenjin majci, nekad davno….

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

A ja pišem tebi, zemljo moga djetinjstva. Kažu, danas ti je rođendan.

Izborale te rijeke, isjekli te oštrim kamenom srušeni mostovi. 

U tvom srcu tisuće granata, krvavih noževa, rana od snajpera, majka u crnini, lažnoga bratstva i jedinstva.

Izdišeš na rukama krvnika koji ti licemjerno šalju čestitke.

I mole Boga da izdahneš što mučnije. Drže te na krhkoj žici infuzije nekakvog mirovnog sporazuma, koji ti ne donese mir. A prijeti ti mirom.

Donesoše ti opljačkane tvornice, donesoše ti užasnute oči djece bez očeva, očeva bez majki.

 

Upalili su danas sedamdest  drugu svijeću na torti tvojih godina. Ili na grobu.

Krhotine ti i kosti prekrivene izboranom kožom skupljaju u vreću, da silom živiš dok umireš.

A one ispadaju, izdajnički. Krpe te tisućama operacija, ne zbog tebe.

Zbog njih.

Plodno si tlo svega što ljudski izopačeni umovi mogu poželjeti.

Eutanizirati će te istoga trena kada im bude po volji. Umireš u mukama. Desetljećima, zemljo tuge.

 

Napisala bih ti rado danas čestitku. U njihovom stilu.

Pisala šturo o tekovinama ZAVNOBIH-a, četrdeset i treće. O jednakosti.

Napisala bih ti njihove govore.

Lako je. I moderno. Ne boli.

Napisala bih ti tisuću riječi, isčupala sve uspomene iz krajolika moga djetinjstva.

Pisala bih ti o vječnoj vatri, ponovila Čovićev govor od danas..

Bilo bi lako. Ispravno. Isprazno ali dobro za čuti. Anestezija za gladne mase.

Prekorila bih te „tamo neke Srbe“, što ti nisu danas napravili tortu i spremili govore. Kako se samo usuđuju biti iskreni?

I te „tamo  Hrvate“, koji te slave kroz neradni dan uhljeba lijene birokracije, uspavane prosvjete koja jedva čeka neki praznik, pa taman bio i tvoj rođendan.

Ali ne mogu, mila moja. Ti bi znala da ti lažem.

Zato..

Poslat ću ti novembre, umorne od uspomena.

Poslat ću ti i moje uspomene na tebe. Onako mladu, lijepu. Nasmješenu kroz morske akvarele djelića tvoga plavetnila.

Poslat ću ti Neretvu, plavu od čekanja, sanjivu od uspomena.  Da te miluje, da odnese, izbriše sve spaljene domove srca tvoga. Svaku suzu majke koja je kapnula na tvoje tijelo, dajući ti sina, kćer, u kovčezima prekrivenim s tri zastave. Tri himne. Tri bratstva i jedinstva. Tri tuge.

Poslat ću ti sve tvoje mostove.

Poslat ću ti kišu, da se slijeva niz ostarjele brazde na tvome licu.

Da sakrije umiruću suzu.

Jer u tebi, zemljo, naučili smo kriti suze.

 

I kad boli k'o sam vrag.

I kad peče k'o olovo na čelu.

U tebi , zemljo moja, umire se bez suza.

 

Sretan ti rođendan, mila.

Ako još dišeš.

 

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije