Evo, već 20 godina prođe otkako potpisasmo taj famozni Dejtonski Sporazum kojim nas rastaviše stranci dušmani i odvojiše jedne od drugih. A tako smo se lijepo pretvarali godinama da sretno živimo jedni kraj drugih. Poput strastvenog mladog bračnog para malo smo se svađali, malo ljubili, malo voljeli, a malo više mrzili. Logično je i bilo da tolika strast dovede do rasula. Mada ne i formalno razvedeni, uz pomoć sa strane shvatili smo da je jedino rješenje rastava, separacija. Ali, ništa ne smeta, može se i rastavljen živjeti. I s mozgom smo rastavljeni evo već iha-haj godina, pa opet sve normala.
Dovede Dejtonski Sporazum do tri zasebne administrativne jedinice, nad kojima kao apstraktna tvorevina koja se sastoji od administracije i ponekog zakona, bdi Država Bosna i Hercegovina. I opet, i dalje buka, vika i galama sada rastavljenog bračnog para, valjda im ostalo iz navike. I dalje niko zadovoljan, i dalje se svi bune da se njihova prava krše? U čemu je rješenje? Dalja separacija? Inception, Bosnia-Herzegovina style.
Možemo se mi, ljudi moji, dijeliti na još 15 Republika, Federacija, i inih jedinica, ništa ne bi pomoglo. Treba, npr, postojati Hrvatska Republika, ne kažem da ne treba, kad imaju Srbi i Bošnjaci, nek imaju i Hrvati svoje. I onda konačno da nekvalitetni javni televizijski servis mogu ne gledati na svom, a ne na nekom tuđem, nerazumljivom jeziku. Ostatak Federacije onda bi se transformirao u Bošnjačku Republiku koja bi potom, konačno slobodna od tiranije kafira, mogla graditi džamije umjesto puteva, i Djeda Mraza označiti kao personu non grata u državi. Njihova država, njihova pravila. Trebaju onda na teritoriju sadašnje Republike postojati i Republika Bošnjaka Genocidne Tvorevine Republike Srpske i NNDH-Nezavisna Nećirilična Država Hrvatska. U Bošnjačkoj Republici bi se trebale naći i Republika Ugroženih Hrvata, Kraljevina Preostalih Srba u Republici Izmišljene Nacije Bošnjaka i Federacija Sejdić-Finci. Posebna država bili bi i Kalifat Gornja Maoča, gdje bi trofrtaljke bile propisane posebnim zakonom, Federacija Manjina Brčko Distrikta, a krvavim ratom odvojila bi se i Demokratska Republika LGBTI. Možda bi se i ona onda podijelila na Republiku L, Republiku G i tako dalje. Puno je toliko slova na jednom mjestu, a ni tu niko nikoga ne razumije. Oni što se nazivaju Bosancima i Hercegovcima otkupili bi neku livadu na selu, taman ih i ima za livadu, i tu izgradili Slobodnu Državu Ujedinjenih Bosanaca i Hercegovaca. Na kraju bi se i ujedinjeni Bosanci i Hercegovci podijelili u dvije države, jednu u Bosni, drugu u Hercegovini. Udarili među neđe na pola livade. Nastale bi podjele i u Hrvatskoj Republici kod onih što bi da se pripoje Hrvatskoj, i onih, što, eto, ne daju. Slična stvar desila bi se i u Republici Srpskoj. Možda bi se ponegdje pobunile i žene i otišle da žive sa onima iz DRLGBTI. A možda bi i same osnovale Nezavisnu Demokratsku Državu Amazonki. I tako, svak’ na svome, ograđen žičanim i električnim ogradama, možda čak i ponekim zidom, čisto da se osiguramo.
I pogodite šta? Opet niko ne bi bio zadovoljan. A znate zašto? Zato što problem nije suštinski u teritoriju. Zato što se i dalje ničija prava neće poštovati. I dalje će svi strahovati da im se neće oduzeti i ona jadna građanska prava koja imaju, da ih neće napasti oni tamo iz one druge Republike/Federacije/Kantona/Mjesne Zajednice, dok iz zapravo napadaju oni ‘od gore’, pravno, egzistencijalno i psihološki. Ne može se čovjek osjećati siguran kad mu je uskraćena i minimalna ekonomska sigurnost, a ljudska prava ugrožena. I onda, nezadovoljan i isfrustriran, za probleme okrivi ‘one anam’, one što imaju drugačije ime od njega i mole se na drugačiji način. Nekako je tako lakše, jednostavnije, nego zapravo shvatiti raspon i srž problema. Lakše je crno-bijelo razmišljati. Eto, kad bi mi samo malo pobili one tamo, kad bi se od njih odvojili, sve bi odmah bilo lakše.
Stvar je zapravo u tome da je do nas. Da treba da od podivljalih nacionalista postanemo ljudi. Od religijskih zanesenjaka da se stvore građani. Da uložimo u obrazovanje i stisnemo i tražimo svoja ljudska, radnička i ina prava. Da prestanemo da budemo robovi. Da počnemo da gajimo empatiju i razumijevanje za svoje najbliže. Jer, dosta smo, brate, zastranili sa time, pa samo gledamo svoju korist i kako ćemo kome napakostiti. Kad nije meni dobro, nek’ ne bude ni njemu. Ha ja. Davno je to naš narod prepoznao i koncizno opisao u onoj svima poznatoj ‘Nek’ komšiji crkne krava’.
Kad shvatimo da je naš vitalni ljudski interes taj da možemo da živimo od svog rada, i to da živimo dostojanstveno, da nam djeca ne ginu na igralištima, da se ne moramo svakome uvlačiti u dupe da bi dobili sasvim normalan tretman u bolnicama, sudovima itd, a ne koliko će puta neko spomenuti ime nacije sa kojom se identificiramo na TV-u, e onda, i jedino onda ćemo moći da živimo normalno. Neće nam onda trebati ni to da svaka kuća bude Republika za sebe (u kojoj se onda opet, poznajući našeg čovjeka, ne bi poštovala prava manjina, odnosno žene i djece, koji bi možda morali tražiti azil u komšijskoj kući), ni Dejton. Imat’ ćemo život. I to dostojan čovjeka. A to bi, valjda, trebalo biti dovoljno?