Odavde se može otići na dva načina – sa ili bez puno buke. Isto tako se može i vratiti. Možda su odlasci sa teatralnim opraštanjima neki vid iskanja podrške, kao opravdanja za odluku koja je u svojoj suštini sramna. Sramota, svakako, nije na obrazu onog koji odlazi. On je dao sve, pokušao sve, žrtvovao sve, i sad mu je prosto dosta. Želi doći sa posla, izvaliti se pred flat screen tv, platiti ratu kredita za novi auto uslugom bankarenja preko najnovijeg modela telefona i konačno biti srećan.
Kad je moj brat sišao sa leta koji ga je iz Amerike doveo u kratku posjetu Balkanu, iznajmio je najskuplji automobil koji je aerodromski rentakar u Beogradu nudio. Kad sam, par mjeseci kasnije, pronašla račun sa iznosom garancije, kapare, ili kako se već zove to čime garantuješ za taj auto (vrhunac mog rentakarenja je C3 za koji ti ne traže ništa) trebalo mi je po ure da preračunam silne hiljade dinara u marke, ili bar eure (vrhunac mojih preračunavanja su iznosi od nekoliko stotina maraka). Pitala sam ga “a zašto najskuplji” – pa eto, da putujem sa stilom. Sat vremena autoputem do sela da putuje sa stilom. hahaahah, kakva budalaština. Treba babo da vidi da si uspio u životu, treba da ostaviš rentakaru iznos koji tebi, kao amerikancu, ne znači ništa, a za koji sam ja ovdje mogla otići mjesec dana na more. Ali nije mu palo na pamet. Mom bratu amerikancu “mjesec dana na moru” ne postoji u glavi, previše je apstraktno, on ne poznaje nikog ko ide mjesec dana na more. Niti su američka mora vrijedna jednomjesečnog boravka, niti to sebi može priuštiti u smislu vremena i posla. Ono što sebi može priuštiti je ajfon, skupi rentakar, skupocjeni ručni sat, i ostale gluposti koje i svaki bezmozgaš, bezdušnik, bezmudnik, i bezsvegaštojebitnouživotunik može sebi kupit na svakom aerodromu bilo gdje na svijetu parama koje je mogao dobiti na milion dobrih i nedobrih načina.
Šta je život? Je li to dugogodišnja jurnjava za idealima koje smo oblikovali još kao djeca kad smo zamišljali ljubav koju ćemo naći čim se zadjevojčimo i zamomčimo i koja će trajati do kraja života. Je li to posao u nekoj organizaciji koja je možda u međuvremenu grohnula, ali se svejedno držimo starog tripa jer novog nemamo. Je li to ambicija roditelja u kojoj smo odrastali, u koju smo vjerovali kao jedini prihvatljivi scenario. Je li borba, ona životna borba, unaprijed određena baš time, bez obzira na sve promijene svijesti, svijeta, politike, prirode i društva koje će donijeti budućnost. I koliko je čest slučaj da se čovjek zaustavi u sred velikog, dugo planiranog posla, i kaže – hej, pa ovo je potpuni promašaj! Zeznuo sam se! Koliko često čovjek u sred žučne rasprave, kad mu u očima bljesne spoznaja da je u krivu, zastane u sred rečenice i prizna to – da je u krivu. Rijetko. Sramota je. Sramota je preinačiti definiciju uspjeha, definiciju vrijednosti, kvaliteta, ideala vrijednih žrtve…možda i nisi u pravu, tj. vjerovatno nisi u pravu, ali guraš dalje i svađaš se dalje, ignorišući prirodnu grižu savjesti koja se počinje javljati zato što uvjeravaš nekog u nešto u šta više ni sam ne vjeruješ.
Nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju. (Dino Merlin)
Ako si dobar dio života proveo u nemaštini, grču, zavisti i tugujući što si uskraćen – u tome si postao dobar. Sve što dovoljno dugo radiš – usavršiš! Otud nije isključeno da bi sutra, kad bi se probudio u svili, kadifi, sa ajfonima i skupim autom – i dalje upadao u svoj stari, dobri modus operandi. Ljudi koji nisu opterećeni osjećajem nemaštine, grča, zavisti i tuge to i pokazuju tako što vide one koji jesu. Otud dobrostojeći doktori i ini stručnjaci sa Zapada odlaze u Afriku da po vukojebinama dijele prašinu sa gladnima, bolesnima i siromašnima, bore se sa tuđim režimima, korupcijom, ratom, beznađem…otud oni što su odrastali okruženi umjetninama ustupaju bogatstvo muzeju, dok bi kakav od juče popularni reper iz geta monalizu okačio oko vrata i dao da joj se osmijeh malo raširi, i pozlate zubi.
Da skratim. Jel’ “Jebi se Srbijo”? Jebi se i ti. Gudbaj, fervel, srećan put, alahimanet, astamanjana, arivederči, putuj igumane, doviđentos, vozdra.
Hoćete da se odreknete državljanstva – može, znate đe smo. Što veli moj stari – budala živi gdje se rodio, a pametan gdje mu je bolje.
Nije upitno zašto mnogi žele otići odavde, niti je upitno kako to mogu ostvariti.
Pravo pitanje je – zašto bi iko iole pametan želio ostati ovdje, gdje se rodio, kad je ovdje, sudeću po svima koji odlaze, samo budali dobro.
Lažem, nije to pitanje…bar ne za ove koji odlaze, a ni za ove koji ostaju. Ostajemo i odlazimo kao što se uvijek kroz istoriju ostajalo i odlazilo, pa kako koga okrene i zapadne. Samo ovi savremeni iseljenici smoriše. Kolike govorancije u doba vibera, skajpova, aviona i mogućnosti povratka kući kad ti cvrcne. Šta bi iseljenici koji su prije par stotina godina brodovima odlazili da nastanjuju Amerike i Australiju na to rekli?
“Budite hrabri!”? 🙂