Kada se izuzme smrt najbližih, postoji jedna bol pred kojom padneš na koljena i istoga trena izgubiš sebe.
Izgubiti dom.
Sve isprazne floskule, tipa, “dom je tamo gdje i srce”, “što mi znače zidovi bez ljudi”, su samo fraze za one koji nisu vidjeli spaljeni dom. Žene je Bog stvorio kao nomade. Iz roditeljske u muževu kuću. One nemaju dom. Stihove na zidovina njigovih soba obojaju onog časa kada svatovi zamaknu iza prve krivine.
Zašto samo jedno mjesto na svijetu zovemo dom?
Ne znam.
Što čovjeku, zbilja, znače zidovi? Zidovi su komadići betona. Ne'š ti betona.
U ratu, prolazeći pokraj nekih sela, iznad Bugojna, pa kroz Tasovčiće, prvi put sam vidjela spaljeni dom.
Sjećam se, u Tasovčoćima, orah je rastao iz spaljene kuće. Niti jedna slika iz rata nije mi zasjenila taj orah u sjećanju.
Rastao je iz zemlje, poda, na kome su se nečija djeca igrala. Puzala. Pravila prve korake.
Kao sablasna ljepota. Od koje ti zastane dah u jecaju nemoći.
Da palež nije jedan od najjezivijih prizora rata, vjerojatno nitko ničiju kuću nikada ne bi spalio. Zamišljam kako gore bilježnice, svijeće s krštenja. Kako gore prve cipelice, slika oca, majke, djeda… Kako gori tvoj život pred očima, a ti ga više nikada ne možeš vratiti.
Za vrijeme rata, puno izbjeglica se uselilo u tuđe stanove, stanove prognanih, izbjeglih kao što su i oni. Sjećam se u mojoj zgradi. Ulazili bi bez ključa u tuđi stan.
Kako li je odvaliti vrata i ući u tuđi dom?
Razmišljaš li o tavi na špretu koju si našao, o lončiću za čaj?
Osjetiš li miris palačinki koje je neka majka baš to jutro spremala. Kada je morala otići.
Sjećam se, poslije rata, bivši stanari, vraćali su se u obilazak stanova. Neki novi stanari su bili ljubazni, pa bi stare pustili u nutra.
Koji jezivi grijeh iz nehaja. Dok kao gosti sjede na svom kauču i gledaju kroz prozor ispod kojeg su na zidu ucrtavali svakoga Božića visinu svoje djece, upravo ste im iščupali srce golim rukama i servirali ga njima direktno u usta.
S nesicom i štrudlom.
Da se uguše u vlastitoj krvi. Da grcaju bespomoćno, tražeći krhotine svoga života.
Reći će većina..Dom je šteta zapaliti, bolje da se drugi posluže, to su samo zidovi.
Reći će, paliti dom je najveći grijeh ljudskog uma.
No gledati svoj dom, svoj život kao gost, izuti se na svome tepihu da se domaćin ne bi naljutio, ne smjeti prošetati bez prezirnog pogleda novih stanara dva tri koraka, do balkona, pomaziti zidić gdje si naslonjen sjedio noću i promatrao zvijezde, čudio se kako su baš na tom mjestu najbliže zemlji.
To je smrt doma.
Lagana.
Najteža.
Koja se ne može preboljeti..
Ako nekada opet bude rata..Neka krvnici zapale domove.. Nek orah nikne, iz teške kaljuže, neka se njegove grane spuste do zemlje, zarobe prozore, vrata, zatru uspomene. Zagrle unakažene zidove od tuge. Da oni koji ga napuste i odu, mogu doći, bez straha od svirepo uplašenih očiju koje se boje povratka.
Da mogu doći.
Zagrliti orah. Leći na pepeo svoga života.
Gledati zvijezde koje nikada nisu bile dalje. Vrištati iz petnih žila.
Zariti nokte duboko u jebenu, spaljenu zemlju.
Da s krvi isteče sav bijes.
Sav gnijev. Sva nemoć.
Sva tuga.
Da oprostiš.
Nastaviš.
Da se opet, možda, negdje rodi…
Dom.